Rukavice za boks Natural
64,90 €
Interview: Shihan Dean Rostohar, osnivač Bujinkana
Sa Shihanom Deanom Rostoharom, majstorom Ninjutsua, i osnivačem Bujinkan Seishin Dojoa u Hrvatskoj razgovarali smo nakon završetka njegovog seminara koji je održan ovog vikenda - 31.1.-2.2. u dvorani zagrebačke osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević. U istoj dvorani Shihan Rostohar ponedjeljkom, srijedom i petkom podučava svoje učenike drevnoj ratničkoj vještini Ninjutsu, oko koje se i danas razvijaju brojne debate i kontroverze. Razgovarali smo o samoj vještini, njezinoj efikasnosti i posebnosti, te se osvrnuli na daljnje aktivnosti Bujinkana.
Što je zapravo Ninjutsu, iliti kako se po novome naziva - Budo Taijutsu?
Ninjutsu je ratnička vještina koja je nastala u Japanu prije otprilike 1500 godina. Naš učitelj Masaaki Hatsumi, koji je 34. generacija ninji od tog perioda, je jedini nsaljednik te tradicije. U zadnje se vrijeme ime ninjutsu zloupotrebljava, te se pojavljaju razni šarlatani koji podučavaju svašta pod tim imenom, Hatsumi ga je odlučio promijeniti u Ninpo Budo Taijutsu. U principu je to ista stvar, dakle iste stvari se podučavaju, ali pod drugim imenom.
Kako mislite „šarlatani“?
Ima puno ljudi koji zbog popularnosti ninjutsua otvaraju razne škole koje se predstavljaju kao Ninjutsu škole, dok ustvari niti znaju tu vještinu, niti podučavaju kako treba. Soke Masaaki Hatsumi koji je poglavar Bujinkana i čiji sam učenik dugi niz godina, postavio me za glavnog učitelja u Hrvatskoj.
Kakva je zapravo povijest Ninjutsua?
Nažalost, ninje uspoređuju s ubojicama. Oni su bili specijalci feudalnog Japana. To su bili obični ljudi koji nisu bili uvijek plemenite loze kao samuraji, iako je i među njima bilo samuraja. Dakle, obični ljudi koji su zbog raznoraznih razloga i napada koje su doživjeli bježali u planine i vježbali ratničke vještine kako bi obranili sebe i svoju obitelj, te stvorili neki klan za zaštitu.
Kasnije su, zbog svoje vještine, znanja i usavršavanja upotrebljavani kao neka vrsta specijalaca feudalnog Japana za obavljanje posebnih zadataka koje nisu mogli obavljati ljudi iz samurajske kaste. Na bojnom polju večinom borili su se samuraji, dok su ninje svoje zadaće obavljali više kao gerilci.
Postoje li danas ninje?
Ne bih možda rekao da postoje ninje kao ninje, no postoje praktičari Ninjutsua. Ne možemo reći da li postoji više škola danas, bilo je dosta klanova kroz stoljeća, dosta učitelja, mnoge škole su se gasile. Praktičari Ninjutsua danas podučavaju tu ratničku vještinu kao tradiciju, vještinu koja je danas još uvijek funkcionalna, koju u Japanu, ali i u svijetu upotrebljava u vojsci i policiji.
Kako se postaje majstor Ninjutsua, te kako funkcionira stupnjevanje?
Morate imati puno strpljenja, volje i želje, te naći pravog učitelja koji će vam prenijeti filozofiju i znanje te ratničke vještine. Nekada su u feudalnom japanu postojali učitelji i učenici, nije bilo stupnjevanja. Ona su započela krajem 19. stoljeća s karateom, judom i slično. Tako je i naš učitelj uveo u Ninjutsu, pa imamo stupnjeve koji nisu poput onih u drugim borilačkim vještinama.
Imamo 10 učeničkih zvanja, 10 majstorskih zvanja, te još 5 najviših majstorskih zvanja. Učenički su Kyu-evi, majstorski Dan-ovi, te još 5 stupnjeva 10-og Dana. Osobno sam nosioc najvišeg zvanja u Bujinkan Ninpo Budo Taijutsu/Ninjutsu.
Tko može trenirati Ninjutsu. Jesu li godine prepreka?
Godine nemaju nikakve veze. Meni je 43 i teško sam ranjen u ratu, a vježbam i podučavam. Moj učitelj Masaaki Hatsumi ima 78 godina, i kreće se bolje nego mnogi 18-godišnjaci. Godine nisu važne, već samo volja, strpljenje, rad i trud. Doduše, primamo samo starije od 15 godina, najviše zbog nedostatka prostora, i termina. Ova vještina je dosta složena, kompleksna, čvrsta i opasna, što je normalno obzirom da je ratnička. Stoga ne možemo uzeti mlađe ljude, budući da nisu dovoljno zreli da ju u potpunosti shvate.
Kako izgleda jedan vaš trening?
Naši treninzi su različiti, ovisno o tome što radimo. Jedan mjesec radimo goloruku borbu, drugi mjesec s nekom vrstom oružja. Trenig započinje zagrijavanjem i razgibavanjem. Zatim početnici rade svoj program, a napredna grupa svoj, s time da je program u naprednijoj grupi žešći, čvršći, jači i opasniji. Kombiniramo tehnike udaranja u vitalne točke, razne poluge, gušenja i bacanja.
Slijedeći ćemo mjesec na primjer raditi samo s tehnike mačem. Vještina je vrlo kompleksna i ima veliki spektar načina borbe i oružja da bi mogli sve jednostavno sažeti. Ne može se doći na jedan trening i samo temeljem toga vidjeti čega sve ima. Ljudi koji vježbaju 10 godina još uvijek nisu vidjeli niti naučili što se sve i kako koristi kroz Ninjutsu.
Po čemu se, po vama, Ninjutsu razlikuje od drugih borilačkih vještina? Što čini Ninjutsu posebnim?
Ninjutsu je ratnička vještina. Ona je proizašla iz borbe u ratnim vremenima, s bojnog polja i zadržala se do danas u takvom obliku. Za razliku od drugih vještina koje su danas postale sportske jer u njima postoje razna pravila i ograničenja. Ninjutsu se danas vježba na isti način na koji se vježbao i podučavao npr. prije 500 godina. Vježba se u raznim uvjetima, dakle, u prirodi, po kiši, snijegu, u šumi, dok se većina drugih vještina vježba u dvoranama, na strunjačama, sa zaštitnom opremom i tako dalje. Ninjutsu je realna vještina koja se može primijeniti u bilo kojim uvjetima, i bilo kojoj situaciji, te u bilo koje vrijeme.
Koliko je Ninjutsu efikasan, primjerice, na ulici? Često se vode rasprave na tu temu, pa neki tvrde da je itekako efikasna, dok drugi ne dijele njihovo mišljenje?
Mi učenike učimo da kroz ovu vještinu postanu bolji ljudi. Jako puno ljudi dolazi i odlazi, jer ne mogu fizički, psihički, umno i duhovno prihvatiti nešto što se kod nas podučava. Dolaze nam razni ljudi, oni normali i dobri, ali i drugi koji bi se samo htjeli naučiti "tuči". Takvi drugi jako brzo odlaze. Ljudi koji dolaze iz krivih motiva vrlo brzo odustanu. Trening je prebolan, pretežak, preopasan, prenaporan da bi netko tko je došao zbog krivih motiva ostao vježbati.
Ja pokušavam kroz vještinu podučiti ljude nekim moralnim i časnim načelima i ljudskim vrijednostima. Svi koji dođu ovdje većinom ne traže probleme, ne idu se dokazivati jer su svjesni koliko znaju i vrijede. Međutim, bilo je nekoliko slučajeva uličnog napada na moje učenike, koji nemaju visoka zvanja, no uspjeli su se efikasno obraniti od jednog, dva ili, u jednom slučaju, čak i pet napadača.
Dosta se raspravlja i o usporedbi Ninjutsua i drugih sportova ili vještina, primjerice ultimate fighta. Zašto, primjerice, nema ninji u ultimate fightu ako su doista toliko dobri i sposobni reagirati u svakoj situaciji?
Ultimate fight je sport, postoje pravila, suci, ograničenja. Mi u Ninjutsuu, ako to samoobrana zahtjeva, kopamo oči, grizemo grkljan i slično, da se banalno izrazim. U ultimate fightu to nije dozvoljeno. Za obranu upotrebljavamo sve one takozvane prljave tehnike. Prvenstveno nam je cilj napraviti iz praktikanata bolje osobe, a ne dokazivanje da smo sposobni nekome nešto učiniti. Naravno, takvi ljudi postoje, no nama to nije cilj, niti tu ratničku vještinu možemo upotrijebiti u bilo kojem sportu.
Kad bi se, recimo, Ninjutsu stavilo u sportske okvire, nametnulo bi nam se puno ograničenja. U onom trenutku kad se mi nađemo na tlu, i kad nam napadač dođe blizu ja ću mu probati gurnuti prst u oko kako bi se spasio, neovisno o njegovoj snazi ili veličini. Primjerice, sjećam se kako je jedan UFC borac tijekom jedne svoje borbe dobio udarac nogom u genitalije, pao na pod, te je sudac zaustavio meč dok nije došao k sebi. Poslije je taj borac devastirao protivnika, no međutim u nekoj realnoj situaciji na ulici taj borac koji je dobio u genitalije vjerojatno bi prošao puno gore. Dakle, Ninjutsu se ne može ograničavati kao vještina. Osim toga, uči tehnike borbe s oružjem.
Vi ne možete doći u ultimate fight i s nožem se boriti protiv napadača. Ljudi još uvijek ne shvaćaju Ninjutsu. Niti oni u Japanu ga ne shvaćaju, a kamoli tek oni van Japana, pogotovo ako ga nisu vježbali, niti došli do nivoa potrebnog za shvaćanje i upotrebu te vještine. Vrlo je teško pričati o Ninjutsu, mora ga se vježbati i živjeti da bi se ušlo u suštinu. Ljudi vide samo oklop, vanjski dio ove vještine. Često dođu kod nas na trening, pogledaju jedan i misle da je to sve što mi radimo. No, to je samo jedna od tehnika koju radimo taj dan i kroz koju se uče neki principi borbe. Ima tisuće tehnika i situacija, tako da je vrlo teško ljudima pričati o tome.
Ja imam filozofiju koja glasi „jedina prljava borba je ona koju izgubim“, dakle, upotrijebit ću sve što mi omogućava preživljavanje u određenoj borbenoj situaciji. S ultimate fighterom ili boksačem se neću boriti na njihov način, već na način na koji mi učimo i na koji se borimo. Nije cilj pobijediti već preživjeti. Ako se koncentrirate samo na pobjedu, onda se jednom morate pomiriti s gorčinom poraza. Ninjutsu nije sport. Točka!
Kako ste se vi našli u Ninjutsuu?
Ja se borilačkim vještinama bavim 35 godina. Vježbao sam u ono vrijeme sve što se moglo naći – judo, karate, tae-kwon-do, budokai, jujutsu, aikido, mnogo toga, stvarno svašta. Kod nas se, priznajem, vještine podučavaju vrlo ograničeno, pogotovo u sportu. Ako ste u sportu, morate biti najjači, najbrži i najbolji u klubu da bi vas se cijenilo. U Ninjutsu vježbamo zbog sebe, jedan partner pomaže drugome da bude što bolji, vještiji i nauči što više. U sportu nije tako.
I sportski treninzi su ograničeni, radi se primjerice na strunjačama, da se netko ne povrijedi i slično. Sve se svodi na puku fizičku borbu, po principu „tko je jači taj kvači“. Ninjutsu, uz tehnike, podučava i filozofiju i psihologiju, tako da je to nešto što me privuklo. Svidjelo mi se brušenje karaktera kroz Ninjutsu. Prije 25 godina sam počeo i upoznao sam Soke Hatsumija koji me pozvao u Japan, i tako sam počeo učiti. Kroz posljednjih 15 godina svake sam godine u Japanu, gdje učim i vježbam sa Soke Hatsumiem i japanskim Shihanima.
U početku sam bio duže vremena, sad odlazim na kraće periode. Bio sam na stotine seminara kod raznih učitelja Ninjutsua, i usavršavao se. Hatsumi je prvi koji je Ninjutsu otvorio svijetu, a ja sam ga prvi organizirao ovdje u Hrvatskoj. Hatsumi Soke je to tražio, dobio sam diplome i certifikate od njega i otvoriili smo školu. To se dogodilo tek 1993. godine, zbog rata, s obzirom da sam tada bio u ratu.
Često ste u Japanu? Kako izgledaju ti posjeti?
Mi tamo odlazimo zbog vježbanja i učenja. Treninzi su naporni i bolni. Vježbamo tri puta dnevno, svaki dan po nekoliko sati sa raznim učiteljima. Imamo vrlo malo vremena za obilaske, ja sam od Japana vrlo malo posjetio uglavnom Tokyo i okolicu, jer kad dođem tamo idemo uglavnom na usavršavanje.
Čini se da je Ninjutsu popularniji među zapadnjacima nego među samim Japancima, kako to komentirate?
To je točno. Japanci imaju svoju kulturu i način razmišljanja, pa se pomalo pribojavaju ninji, zbog povijesti i tajnih škola gledaju to sa strahom i nerazumjevanjem. Nažalost, zbog raznih loših filmova i knjiga ljudi neozbiljno shvaćaju tu vještinu. Zapadnjacima je to bio boom, prvo je krenuo u Izraelu, Europi, pa u Americi, i mnogi su se počeli zanimati za to.
Nažalost, postoji puno škola koje nisu legitimne, niti shvaćaju pravu vrijednost ove ratničke vještine. Otvara se sve i svašta samo da bi se samoreklamiralo i izdizao ego. Zapadnjaci jako vole reklamirati takve stvari. Ima puno škola, ali vrlo malo učitelja koji podučavaju na kvalitetnom nivou. Puno ljudi dolazi u Japan, ali ih malo istinski shvaća vještinu.
Vi podučavate i specijalce?
Da, podučavam ratničkim vještinama vojsku, policiju i zaštitare. No, s njima ne radim vještine na tradicionalni način, već prilagođene današnjem vremenu. Kad bi radili staru vještinu bilo bi malo drugačije. Prije 30 godina se malo ljudi u Hrvatskoj bavilo borilačkim vještinama, i svi su smatrani vrlo dobrima u tome. No, danas i malo dijete zna udariti nogom, i javila se potreba za većom vještinom. Danas ljudi moraju biti vještiji nego prije 30 ili 40 godina. Vojsku i policiju podučavam što većoj efikasnosti u određenim situacijama u kojoj se spomenuti mogu naći. Naravno, službene organizacije podučavam i borbu s vatrenim oružjem, dakle moderan način borbe. S naprednijom tehnikom mijenja se i taktika.
Često održavate seminare, poput ovog posljednjeg?
Da, održavam seminare u Hrvatskoj i inozemstvu. Ove godine pozvan sam na 15 seminara, i to u Hrvatskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Austriji, Engleskoj, Švedskoj, Finskoj, Rumunjskoj. Seminar je način upoznavanja s novim tehnikama i taktikama borbe, da učenici vide i nauče nove stvari, koje se kasnije na redovnim treninzima usavršavaju. Uglavnom nam dolaze ljudi koji već vježbaju Ninjutsu, ali i učenici iz drugih vještina i mnogih drugih zemalja. Na ovom zadnjem seminaru bilo je ljudi iz Hrvatske i Mađarske, a inače dolaze iz svih europskih zemalja. Obično bude oko 70 ili 80 ljudi po seminaru.
Kada planirate slijedeći seminar?
Slijedeći mjesec podučavam vojsku pa nisam ovdje. U veljači ćemo imati poduku bliske borbe s pištoljem, za ljude iz vojske, policije, zaštitare, te ostale zainteresirane građane koji posjeduju oružja i bave se time. To je planirano 21. i 22. veljače, također u našoj dvorani u školi S. S. Kranjčevića.
A ostali, tradicionalni seminari?
Bit će jedan u Sloveniji 7. i 8.3. Potom sam u Austriji, i Mađarskoj, te po jedan u Austriji u travnju i Hrvatskoj u svibnju, i to kamp-tipa, na otvorenom. Dakle, u prirodi, pod šatorima, gdje će se vježbati dan i noć.
Hoćete li stići u Japan od toliko obveza?
U Japanu sam u svibnju, pa neće biti problema. Uvijek se sve stigne kada se nešto istinski voli.
Također, onovimo da se zainteresirani za učenje ratničke vještine Ninjutsu kod Shihana Rostohara u njoj mogu okušati ponedjeljkom, srijedom i petkom od 20:00 do 22:00 sata, i to u OŠ "S.S. Kranjčević" Bogišićeva br. 13, Zagreb. Sve dodatne informacije možete pogledati i na stranici: www.bujinkan.hr
Razgovarala: M. Galjan
