Profightstore Logo
 
Info i kontakt
Informacije
Tel: 0800 333 553
Vaš E-mail:
Trebam brzu info:
7 + 1 =
Moj profil
Košarica

Dodali ste u košaricu:

Košarica ukupno:
Shop: prolaz Cibona, Savska 28, Zgb  Info: 0800 333 553

Željko Banić, predsjednik Hrvatskog saveza slobodne borbe

07. rujna 2010. 00:00
Željko Banić, predsjednik Hrvatskog saveza slobodne borbe
Svjedoci smo unazad 20-ak godina proboja nove discipline u i onako brojnoj obitelji borilačkih vještina i sportova. Nova zvijezda je MMA.

Poznato je da MMA nigdje nije priznati sport. Da li je to zbog grubosti, opasnosti? Postoje puno opasniji sportovi, da li ste ikada stajali na vrhu staze na kojoj se vozi svijetski kup u skijanju? Više je poginulo skijaša u posljednjih 10 godina, nego MMA boraca od vremena nastanka MMA. Ronjenje je priznati sport, znate li koliko svake godine pogine ronioca samo u našoj zemlji?

Pogibije nisu nepoznanica čak ni u nogometu, a boks nećemo ni spominjati, mada je boks vrlo stari sport i olimpijska „plemenita vještina“. Pa u čemu je onda problem s MMA?

Poslije drugog svijetskog rata dolazi do poplave različitih borilačkih viještina, uglavnom s dalekog istoka, od kojih su se neke razvile u popularne sportove. Najpoznatiji je judo, a zatim ga slijede karate i TKD. Ako treba istaknuti neke kao uspiješan primjer implementiranja u moderan sport onda svakako treba istaknuti judo i TKD.

Judo je probio led i među prvima postao olimpijski sport. Isključivo se bazirao kao amaterski sport koji se širio klasičnim putem preko nacionalnih saveza i klubova. Danas predstavlja respektibilan sport sa brojinim klubovima u svijetu. Njegov put do olimpijskog sporta izgleda jako dugačak ako se uspoređuje s TKD. TKD koji je nastao pedeset godina kao nasljeđe više korejskih vještina, svjetlosnom brzinom se širi po svijetu i od nedavno je također olimpijski sport. Ako se bolje sagledava njihov put vidjet će se da su zlatna vremena bila osamdesetih godina prošlog stoljeća.

MMA

U isto vrijeme i boks je cvjetao. U profesionalnom boksu u to vrijeme sasvim normalno su padale cifre od pedesetak milijuna dolara po meču što je danas nezamislivo za bilo koji borilački sport uključujući i MMA.

Razvoj MMA se ne može usporediti s navedenim primjerima iz puno razloga, a najvažniji je da MMA nema uporište u amaterizmu. Još jedna razlika od navedenih primjera je ta da ne postoji neka svjetska organizacija koja se brine o razvoju MMA discipline.

MMA je nastao kroz privatne poduzetnike kao spektakl. Moramo znati da je u stvari jedna jedina organizatorska kuća pokazala pravu dominaciju na tržištu, a to je UFC, čiji naziv samog događaja; „ultimate fight“ postaje sinonim za MMA. Postojalo je i još uvijek postoji više malih i još manjih organizatora i svaki od njih dodijeljuje svoj pojas prvaka. Ni pravila nisu ujednačena, ovise o mišljenju organizatora „šta je publici atraktivnije“.

Sasvim je jasno da jedan organizator ne želi ni s kim podijeliti svoju zaradu, praktički želi cijelu disciplinu uzeti samo za sebe. I što je najbolje, uspijevaju u tome. Privatne organizacije koje su u rukama jednog ili dvojice ljudi imaju za cilj samo jedno, a to je zaraditi novce. One kao takve odlično odrađuju posao.

 Kad se sve sagleda, onda je sasvim normalno da imate svjetske prvake koji imaju do deset mečeva iza sebe, bez amaterske karijere. Da razmotrimo: imamo prvake koji su se jedva deset puta natjecali u nečem u čemu postaju svijtski prvaci. Da li bi to moglo biti u boksu, nogometu ili bilo kojem afirmiranom sportu?

Organizatori MMA turnira imaju logiku „big brother“ showa, odnosno nije uopće važna kvaliteta, pogotovo kad mi propisujemo kvalitetu, a s druge strane ni ne postoji nešto s čim bi se usporedili. Sam show je toliko svjetlucav i pompozan da odrađuje pola posla, drugu polovicu odrađuju egzotični borci s prepoznatljivim izgledom i ikonografijom pa i s riječnikom kojim se predstavljaju. Kad se sve zbroji to je ono što publika plaća, kome trebaju godine i godine treniranja, vrhunska tehnika i ko zna šta još kad je i ovo sasvim dovoljno da se naplati ulaznica i TV prijenos.

Postavlja se pitanje gdje će ti organizatori regrutirati svoje natjecatelje? Ostaju im dva moguća izvora:

1. neafirmirani sportovi; znači svi oni nepriznati sportovi i vještine koje egzistiraju ali su nepriznati odnosno njihovi šampioni nemaju „stazu za trčanje“ i onda vrlo rado prihvaćaju izazove MMA. Tipični primjer su razni oblici jiu jitse i razne kombinacije udaračkih disciplina nepriznate od šire zajednice.

2. kao drugi izbor su im „vječiti vicešampioni“ iz priznatih disciplina, odnosno oni koji nemaju mogućnost ili su je izgubili u priznatim sportovima. Netko tko je afirmaciju i materijalnu sigurnost stekao u nekom afirmiranom sportu nema želje se dokazivati u nekim eksperimentima....osim ako nije islužen u svojoj disciplini , a materijalnu sigurnost nije osigurao te računa da mu ime još nešto vrijedi.

MMA

U svakom slučaju to je više nego dovoljno za ionako uske kapacitete „show sporta“ koji ti organizatori mogu pružiti.

Zadnjih godina sramežljivo se pojavljuju amaterska MMA natjecanja koja pokušavaju MMA postaviti na liniju klasičnih sportova. Paradoksalno ali istinito, ti pokušaji upravo smetaju tim „profesionalnim“ organizatorima. Postavlja se pitanje kako bi to izgledalo da jedan „amaterski“ natjectelj u jednoj sezoni ima i do dvadesetak mečeva, a svjetski prvaci ukupno u karijeri desetak....????

U ovom momentu ideja „MMA sport“ se vrti u krugu iz kojeg se ne nazire izlaz; s jedne strane stoji moćna profesionalna „show sport“ organizacija koja sebično želi sve držati u svojim rukama, a s druge strane mala neartikulirana želja da MMA postane sport. Zašto mala i neartikulirana? Pa može se pitati i zašto je „velik i moćan“ profesionalan organizator?

Odgovor za jedno i drugo pitanje je sljedeće:  Zato što su svi povjerovali da mogu preko noći postat šampioni, „big brother“ ideja da je dovoljno negdje se pojaviti i postati zvijezda. MMA nije prodavan kao pričao o vještini, sportu  nego kao priča o uspjehu. Većina ljudi koja dođe u MMA sanja o uspjehu, pa čak i kad govorimo o amaterskom MMA. Postavlja se pitanje da li je uopće sport kao takav interesantan ili dolazi neko novo vrijeme „show sporta“ gdje će se praktički zanemariti kontinuirani rad kroz sistem klubova i nacionalnih saveza a pojedincu se ostaviti da se izbori za uspjeh koji je sam po sebi bitan.

Kad se sve gore navedeno zbroji mora se priznati da je MMA još daleko od afirmiranog i uređenog sporta.

profightstore koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice profightstore slažete se sa korištenjem kolačića.