Krv i udarci rukama i nogama u glavu, pa još ktome u kavezu, mainstream publici neće biti prihvatljivi još desetljećima

Prije otprilike pet-šest godina, u vrijeme dok je bio na vrhuncu slave i snage, te je upravo potpisao višemilijunski ugovor s UFC-jem, Mirko Filipović rekao je kako se nema razloga žaliti ni na što u borilačkoj karijeri osim na činjenicu da nikad neće nastupiti na Olimpijskim igrama.

Za razliku od nekih svojih sportskih kolega, poput Dana Hendersona ili Hidehika Yoshide, koji su uspješne amaterske karijere u hrvanju i džudu okrunili olimpijskim nastupima (pa i medaljama) i tek potom se posvetili MMA-u, Cro Cop se olimpijskim disciplinama, konkretno boksom, bavio tek silom prilika, dok su mu vrata K-1 organizacije potkraj devedesetih godina bila zatvorena. Njemu će nastup na olimpijskoj priredbi, sad je to sasvim izvjesno, ostati nedostižan san.

I dok je pomisao da bi kick-boxing mogao pronaći mjesto u olimpijskom programu tada bila ravna svetogrđu, nakon prvog desetljeća 21. stoljeća pokret pod radnim nazivom „MMA na OI“ više nije nimalo bezazlen, posebice na američkom kontinentu. Znači li to da bismo slobodnu borbu uskoro mogli vidjeti među olimpijskim disciplinama?
Iako je olimpijski program prepun sportova opasnijih i po život i po zdravlje nego slobodna borba, odgovor je negativan i to zbog više razloga, od svjetonazorskih, preko organizacijskih do administrativnih. MMA neće postati olimpijski sport još najmanje dvadesetak godina.

Sve brojnijoj publici ultimate fighta mora biti jasno da krv i udarci rukama i nogama u glavu, pa još ktome u kavezu, mainstream konzumentima televizijskog sadržaja neće biti prihvatljivi još godinama. A olimpijski čelnici pomno osluškuju puls javnosti i osim u rijetkim iznimkama forsirat će sportove koji jamče globalnu gledanost kod svih starosnih uzrasta i izdašne sponzore. Slobodna borba to trenutačno nije, ali zato u spomenutu skupinu spadaju ragbi 7 i golf, koji će se naći u olimpijskom programu na sljedećim Igrama 2016. godine u Rio de Janeiru.

U dobra stara vremena bilo je relativno jednostavno progurati se među olimpijske sportove. Svaki je domaćin imao pravo uvrstiti jedan demonstracijski sport, koji bi potom nakon određene procedure postao punopravnim članom olimpijske obitelji. Od borilačkih disciplina takvu priliku iskoristili su džudo (Tokyo 1964.) i taekwondo (Seoul 1988.), te se pridružili starim olimpijskim sportovima hrvanju, boksu i mačevanju.

Spomenuti scenarij ne samo da je nemjerljivo pridonio popularnosti i globalnom širenju džuda i taekwondoa, već je osakatio još jedan borilački sport – karate – koji se već desetljećima bezuspješno bori za prijem u olimpijsku obitelj. Karate je, naime, platio danak vlastitoj popularnosti. Nijednom nacionalnom lobiju nije bilo u interesu da se oko njega angažira u Međunarodnom olimpijskom odboru (MOO) jer nijedna zemlja nije bila dominantna u karateu. Isto tako, svima je jasno zašto su Japanci predložili džudo, a Korejci taekwondo... Hrvati bi vjerojatno uvrstili boćanje ili sinjsku alku.

- Da bi sport postao olimpijski mora se organizirano prakticirati u barem 50 zemalja. Radi se, dakle, o dugoročnoj operaciji, koja se sigurno ne može provesti preko noći. Čekat ćemo još dugo na prijem slobodne borbe u olimpijsku obitelj, ali bitno je da se na tome već radi – rekao je nedavno Marc Ratner, UFC-jev dopredsjednik za propise.

Za olimpijski MMA trebali bi se ponajprije zauzeti Amerikanci i Brazilci, ali i Japanci, Kanađani, Rusi, Britanci i ostali. Međutim, uvođenje demonstracijskih sportova ukinuto je 1989. godine i MOO će teško prihvatiti još jednu borilačku disciplinu. Tim više što brojke, pravila i činjenice, barem trenutačno, govore protiv ultimate fighta kao olimpijskog sporta.

U Londonu su se dijelila 302 kompleta medalja u 26 sportova. MOO je još 2000. godine ograničio broj sportova na 28 i ta će brojka biti dosegnuta u Rio de Janeiru već spomenutim uvrštenjem ragbija i golfa. Olimpijski program mijenja se najmanje sedam godina unaprijed, što znači da MMA teorijski može na Igre tek 2020. godine, što je, dakako, sasvim nerealno očekivati.

Ktome, da bi MOO prigrlio neki novi sport, prvo ga mora proglasiti službenim ili ga barem priznati kao sport (što se još nije ultimate fightu dogodilo), mora pod svoje okrilje primiti međunarodnu organizaciju koja ga regulira, a da bi se to, pak, dogodilo, sport se mora raširiti kroz najmanje 75 zemalja na četiri kontinenta (Ratner je ove brojke malo devalvirao). I tu dolazimo do posljednje, iako možda i najveće prepreke uzdizanju slobodne borbe do olimpijskog statusa – potpunog odsustva bilo kakve globalne organizacije, barem prividno neovisne o kapitalu, politici i televiziji.

Nogometnim rječnikom, UFC nije ništa drugo nego Real Madrid, najbogatiji kolektiv svijeta koji je okupio najbolje igrače. No, da bi se nastavio razvijati prema olimpijskom sportu, ultimate fightu treba organizacija poput FIFA-e ili UEFA-e. Sve kad bi nekim čudom slobodna borba baš u Brazilu 2016. doživjela olimpijsku premijeru, tko bi preuzeo ulogu izbornika? Braća Fertitta, Dana White, Bas Rutten ili Joe Rogan?

Slobodan Mufić