Profightstore Logo
 
Info i kontakt
Informacije
Tel: 0800 333 553
Vaš E-mail:
Trebam brzu info:
9 + 6 =
Moj profil
Košarica

Dodali ste u košaricu:

Košarica ukupno:
Shop: prolaz Cibona, Savska 28, Zgb  Info: 0800 333 553

S. Mufić: Je li moguće da Cro Copa Japanci vole više nego Hrvati?

23. svibnja 2012. 00:00
S. Mufić: Je li moguće da Cro Copa Japanci vole više nego Hrvati?
Mirko Cro Cop! U hrvatskim domovima Mirko Filipović odavno je postao poznato i popularno lice. I oni koji ne vole ni njega, ni njegove sportove, pogledat će svaku njegovu borbu, ako ni zbog čeg drugog, onda kako bi sljedeće jutro uz kavu mogli reći „Mirko? Ma, nešto malo sam gledao meč, nije to više za njega“.

Mirko će uvijek biti naš i normalno je da ga mi najviše volimo i najviše ne podnosimo. Međutim, istina o njegovoj popularnosti nije baš tako jednostavna i jednostrana. Od Hong Konga do Tokyja, od Seoula do Singapura, a ponajviše na japanskim otocima, ime hrvatskog majstora mješovitih borilačkih vještina već godinama otvara sva vrata. I to bez iznimke.

Svaki Cro Copov spomen izmamit će osmijeh od portira i direktora do osnovnoškolke i bakice. Četiri puta u četiri godine putovao sam u Japan i sasvim izbliza pratio Filipovića na Prideovim mečevima i nisam uspio posve proniknuti u tajnu njegove zaista enormne popularnosti na Dalekom istoku.
 
,
 
Prema vlastitom priznanju, Mirko je od prvog meča protiv Jeromea Le Banera 1996. godine čak 44 puta posjetio Japan, pa čak i ako u kurtoaziji pretjeruje, nije nimalo čudno da tu zemlju danas naziva svojom drugom domovinom. Konačno, u Japanu je ukupno proveo više od 12 mjeseci svog života, stekao svjetsku slavu i zaradio nekoliko milijuna dolara.

Manifestacijama Cro Copove popularnosti svjedočio sam iz neposredne blizine i nema nikakve sumnje da se, barem kad je Japan u pitanju, može usporediti s popularnošću najvećih hollywoodskih glumaca. Isprva sam se pitao zašto se Mirko tijekom japanskih ekspedicija zatvara u sigurnost hotela, a onda shvatio da je histeriju koju bi izazvalo njegovo pojavljivanje na ulicama Tokyja nemoguće kontrolirati. Vriskovi, autogrami, fotografiranje, poljupci, oduševljenje, strka i komešanje... Tako su izgledali Filipovićevi rijetki susreti s navijačima u Japanu. I nimalo mu ne zamjeramo na tim ispadima nepristupačnosti, jer u posljednjih 48 sati prije meča svaki borac traži malo mira.
 
Sjećam se kako su Prideovi promotori 2006. uoči završnice Grand Prixa doveli borilačku četvorku na jedno od najfrekventnijih raskrižja u Tokyju. Barnett, Wanderlei Silva, Minotaur i Mirko izazvali su takvu pomamu navijača da je ubrzo policija morala priskočiti u pomoć redarima, kako bi spriječila masu fanova da navale na Prideove šampione i kako bi raščistila  prometni kolaps u okolnim ulicama. Naravno, poprište promotivnog eventa više nije bilo moguće napustiti normalnim putem, pa su Mirko i njegovi kolege bježali kroz podzemnu garažu obližnjeg shopping-centra.

U cijeloj je priči kontradiktorno to što je Mirko tijekom svih japanskih godina (a nije bitno drukčiji ni u Hrvatskoj, ni u Americi), kad god je mogao, bježao i od navijača i od novinara kao vrag od tamjana. Ni danas mu nije sasvim jasna korelacija između medijsko-promotivnih obveza i vlastite slave, odnosno novčanog iznosa koji nakon meča pristiže na njegov račun. Šetnja ulicama nije dolazila u obzir zbog već opisanih problema i tu nije ništa sporno, ali frktao je nosom čak i na kontrolirane i dozirane dodire s medijima i fanovima.
 

A kad već nisu mogli do njega, japanski novinari posvetili su se njegovoj pratnji, presretali i ispitivali Igora Pokrajca, trenere i prijatelje, pa čak i hrvatske novinare. Kad je došao, s kime je došao, koliko spava, što jede, kako trenira... Na takva pitanja često sam umjesto Cro Copa odgovarao ja, a zauzvrat saznavao da hrvatski gladijator, uz ponekog nogometaša i bejzbolaša, bez ikakve dvojbe spada među trojicu najpopularnijih stranih sportaša u Japanu.

Uostalom, Cro Cop je jedini hrvatski sportaš kojeg je u službenu audijenciju primio premijer svjetske velesile. Bilo je to u veljači 2004. godine, kad se susreo s tadašnjim predsjednikom japanske vlade Junichirom Koizumijem. Hoće li Putin ikad primiti Ivana Balića ili Berlusconi Ivicu Kostelića? Zna li britanska kraljica uopće tko je Luka Modrić? Nisam baš siguran...

Unatoč toj samonametnutoj izolaciji, Mirko se vrlo brzo uspio uvući u srca i duše japanskih navijača. Dalek i tajanstven, nedodirljiv, a opet topao i prijateljski nasmiješen. Zavoljeli su ga više nego brazilske majstore, više nego nepobjedivog Fjodora, koji se nikad nije uspio nametnuti osobnošću. Japanci su od pamtivijeka štovali samuraje, svoje srednjevjekovne vitezove, a u šampionima K-1 i Prideovih ringova prepoznali su njihove nasljednike.

I Mirko se ponašao viteški, držao se imidža superjunaka, pravednog i strogog policajca iz vlastitog nadimka. Suzdržavao se od trash-talka i nekorektnih poteza u ringu. Nije se štedio, pružao publici predstavu koja se očekivala i nikad, baš nikad nije propustio zahvaliti navijačima s ponekom japanskom frazom. A na svako njegovo Domo Arigato (Puno vam hvala) tribine Tokyo Doma ili Saitama Super Arene uzvraćale su frenetičnom podrškom. Ne treba uopće sumnjati da će tako biti i u listopadu kad se Filipović na turniru K-1 Grand Prix Final 16 nakon četiri godine ponovno nađe u japanskom ringu.

Text i foto:S. Mufić
 
profightstore koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice profightstore slažete se sa korištenjem kolačića.