Kad odaberete borilački sport kao ljubav, svjesni ste da je to baš kako izreka kaže: „tough love“. No kada se u tridesetoj godini života kao arhitektica, zaljubite u boks, nameće se pitanje: jeli to ljubav ili ste naprosto sišli s uma?

Za sve zlobnike a.k.a. „soljače pameti“ koji smatraju da mi nije bilo mjesto na Svjetskom prvenstvu koje se ove godine održalo od 9.-20. svibnja u Qinhuangdaou, u Kini, odgovaram, moguće da nije, bar ne u ovom trenutku. Ali nije mi bilo ni poklonjeno, ja sam se za to mjesto izborila.

Nijednoj djevojci u Hrvatskoj nije bilo nemoguće prijaviti se za Prvenstvo Hrvatske u boksu održano u Zadru krajem travnja, osvojiti zlato u svojoj kategoriji i otvoriti si put za dalje. No odaziv na PH bio je poražavajuć. Čestitam svim djevojkama koje su posvetile vrijeme i trud kako bi se pripremale za PH i kako bi sudjelovale na njemu. Konkurencija je bila brojčano mala, ali kvalitetom jaka.

Meni osobno bila je čast biti na prvenstvu, sparingu ili u istom novinskom retku s djevojkama kao što su Nives Radić, Matea Tabak,višestruke kickboxing prvakinje i Danijela Vernić, trenutno rangirana kao 6. na svijetu u svojoj kategoriji na AIBA-inoj rang listi. To su imena koja sam pri prvim koracima u borilačkom sportu gledala na netu, pratila mečeve, mislila se hoću li moći ostvariti bar dio toga.

I da, upornim radom, i neodustajanjem, unatoč svemu, jedna obična štreberica koja nije znala ni trčati, postala je članica reprezentacije i imam priliku raditi i trenirati s najboljima. Za mene to je veliki uspjeh.

Ove godine Hrvatski boksački savez odlučio je pokrenuti, reanimirati, pomalo u nas umrtvljeni amaterski boks, kako muški, tako i ženski.

Da li je slanje cura na SP odmah bio mudar potez,hm, mislim da to uopće nije pitanje na mjestu. Slanje cura na SP bio je u tom trenutku jedini mogući potez da se ostvari iskustvo boksanja, mečeva i sparinga. Komentari koje sam imala prilike čuti i čitati, tipa regionalna i nacionalna natjecanja, pa dokazivanje kroz ista , tjeraju me u očaj, jer samo PH i postojeća ekipna liga u kojima zajedno nije bilo 10 ženskih mečeva u godinu dana pokazatelj su koliko je to trenutno neizvedivo. Ovaj potez bio je drastičan, ali nadam se da će probuditi u želju u boksačicama da krenu žustrije u boks, i da vide da njihov trud neće proći nezamijećeno.

Problematika samog odlaska na tako bitno natjecanje bila je u kratkom roku u kojem smo saznali da HBS planira slati žensku repku na SP, ne postojanje priprema reprezentacije kao takve kako bi se upoznali s trenerima i oni s nama, jer kako sam kasnije uvidjela od presudnog je značaja da u tim natjecanjima kut jako dobro poznaje borca u ringu, i jako malo boksačkog iskustva.

Očekivanja, želje, mogućnosti, gomila miješanih emocija, znanja, priča, sve nas je to pratilo putem, i boravkom tamo. No ključno je da se situacija u ženskom boksu pokrenula, ključno je da smo uspjeli sudjelovati u krovnom natjecanju ženskog boksa, sakupiti iskustva o tome kako izgledaju, treniraju, jedu, dišu, treniraju i bore se 305 djevojaka iz 78 zemalja svijeta.

Vidjeli smo gdje smo mi na ljestvici, i nije visoko, no najbitnije vidjeli smo da nitko od njih nije nadčovjek, nitko nije nepobjedivi mit.

Rad, rad i onda još malo rada, edukacija trenera i boraca, i organiziraniji pristup boksu na nacionalnoj razini, riješit će sve komplekse koje si nabijamo kad se uspoređujemo s Rusima, Nizozemcima, Kubancima.

Ne postoji čarobni suplement, ni brz uspjeh. Postoji samo trening.

Romana Lasan