Profightstore Logo
 
Info i kontakt
Informacije
Tel: 0800 333 553
Vaš E-mail:
Trebam brzu info:
8 + 3 =
Moj profil
Košarica

Dodali ste u košaricu:

Košarica ukupno:
Shop: prolaz Cibona, Savska 28, Zgb  Info: 0800 333 553

Mirko Filipović danas slavi 46. rođendan: Prisjetimo se nekih njegovih najboljih trenutaka

10. rujna 2020. 15:21
Mirko Filipović danas slavi 46. rođendan: Prisjetimo se nekih njegovih najboljih trenutaka

Mirko „Cro Cop“ Filipović rođen je u Vinkovcima na 10. rujna 1974. godine te je danas proslavio svoj 46. rođendan. To je čovjek koji je uz Branka Cikatića stavio Hrvatsku na svjetsku mapu borilačkih sportova, a uz to je i brojni uzor mladima koji se upravo zbog njega počinju baviti borilačkim sportovima.

Mirko je već kao maleni dječak počeo udarati boksačku vreću koju mu je otac Žarko sam napravio od šatorskog krila. Tada 12-godišnji Mirko znao je trenirati dugo u noć, udarao je u tu vreću sve dok se ona nije raspala. Naposljetku je vreća bila toliko potrošena da je svaki tjedan putovao u Vinkovce kako bi ju majstor popravio. Mirko je volio i nogomet kojeg je često igrao, bavio se je i atletiko, međutim ljubav prema borilačkim sportovima je bila jača te se je sa 16 godina upisao u tae-kwon-do klub u Vinkovcima.

Zbog rata koji se je tada nadvio na Hrvatsku, Mirko je bio prisiljen u izbjeglištvo te je završio u Varaždinu. Ti događaji nisu utjecali na  njega te se je ubrzo upisao u karate klub u Varaždinu. Pred kraj rata vraća se u svoje Vinkovce, međutim, nešto kasnije zadesila ga još jedna tragedija – umro mu je otac, čovjek koji mu je bio uzor i zvijezda vodilja. 

Nakon srednje škole otišao je u vojsku, iako je silno želio upisati Policijsku akademiju. Svoje vrijeme u vojsci iskoristio je dodatno brušenje svojih borilačkih vještina. Mirko je još jednom pokušao upisati Policijsku akademiju, međutim opet je bio ispod crte te je tada njegova majka Ana iskoristila neka poznanstva kako bi se njezinome sinu ispunili snovi.

S 20 godina je otišao u Zagreb, majka mu je dala 400 maraka te je od toga trebao plaćati stanarinu, hranu, prijevoz, potrepštine za fakultet… Kad je stigao u glavni grad živio je kao ilegalac u studentskom domu, i to punih godinu dana. Sam je znao da mu ovih 400 maraka neće držati dovijeka te se je ubrzo zaposlio u susjednoj diskoteci „The Best“ gdje je radio kao zaštitar. 
Stvari su tada počele ići nabolje

Bio je u hrvatskoj reprezentaciju u kikboksu, uzimao je medalje i u amaterskom boksu, karate mu nije bio dovoljno izazovan, a na kraju se odlučio okušati i u K-1. 1996. godine je debitirao u K-1 protiv poznatog Francuza Jeromea Le Bannera, koji je godinu dana ranije bio u finalu K-1 Grand Prixa. Mirko je tada sa skoro nikakvim iskustvom osim dva pripremna meča zapanjio gotovo cijeli borilački svijet te je jednoglasnom odlukom sudaca svladao slavnog Francuza. Senzacionalna pobjeda budućeg velika borilačkog sporta.

Dva mjeseca kasnije u četvrtfinalu K-1 Gran Prixa ušao je u ring s jednih od najvećih K-1 boraca svih vremena Ernestom Hoostom. Protiv takve legende mladi Mirko ipak nije mogao, a nakon borbe je odlučio uzeti kratku stanku kako bi završio Akademiju koju je uspješno završio i postao član Antiterorističke jedinice Lučko. 

Nekoliko godina kasnije Mirko opet odlazi na K-1 i opet svojim nastupima oduševljava sve prisutne. U prvoj borbi je pobijedio Mikea Bernarda, da bi zatim na putu do finala padali Musashi i Greco. U završnoj borbi opet ga je čekao Hoost koji je opet bio uspješniji. Nastavio je neko vrijeme sa svojom kickboxing karijerom te je pobjeđivao velikane poput Petera Aertsa, Marka Hunta, Remyja Bonjaskog i Boba Sappa. 

Prelazak u MMA

Mirko je bio majstor nekoliko borilačkih vještina te je tražio novi izazov. Odlazak u MMA se je za njega činio kao logičan nastavak u karijeri, iako mnogi nisu dijelili to mišljenje. Međutim, Mirko im je ubrzo dokazao da su bili u krivu. 2001. godine debitira na PRIDE priredbi te je za samo 39 sekundi nokautirao Kazuyukija Fujitu. Mirko je 2003. godine doživio svoje prvo razočarenje u MMA karijeri. Brazilac Antonio Rodrigo Nogueira, poznatiji kao Minotaur nanio mu je prvi profesionalni poraz u slobodnoj borbi. 

To ga je samo ojačalo i počeo je trenirati napornije, u sljedećih deset borbi nanizao je devet pobjeda i jedan poraz, a tada je na red stigla u tadašnje vrijeme najveća borba u povijesti sporta – Fedor Emelianenko protiv Mirka Filipovića. Rus je bio u nizu od 29 pobjeda, nije izgubio punih devet godina. Nažalost nije izgubio ni tu večer, iako mu je „Cro Cop“ pružio najveći otpor od svih boraca koje je ranije pobijedio.

Mirko je 2006. godine ostvario najveći uspjeh u karijeri – osvojio je Pride Grand Prix u Saitama Super Areni. Istog dana na rasporedu su bila i polufinala i finale. Mirko je najprije nokautirao Wanderleia Silvu, a potom doslovno unakazio Josha Barnetta u finalu. 

Poziv UFC-a nije mogao odbiti

U Japanu je bio doslovno kao božanstvo, svi su ga obožavali. Međutim, u sljedećih nekoliko godina njegovi nastupi u Japanu su se znatno smanjili. Naime, Mirko nije mogao odbiti tada najbrže rastuću organizaciju na svijetu, UFC. Međutim, ta epizoda u njegovoj karijeri neće ostati zapamćena po dobrome. Iako je startao pobjedom, tada je nanizao dva poraza i tu je bilo oglašeno zvono za uzbunu. Odlazi nakratko opet nastupati u Japan za njihovu Dream FC promociju prije nego se je 2009. godine opet vratio u UFC. Do 2012. godine je odradio još sedam borbi za tu promociju uz omjer od tri pobjede četiri poraza. 

Ispunjen dječački san

Nakon odlaska iz UFC-a, Mirko se je vratio svojoj prvoj ljubavi – kickboxingu. 2013. godine ispunio mu se je dječački san kada je pred svojom publikom u zagrebačkoj Areni Zagreb osvojio K1 World Grand Prix i time je postao tek 2. čovjek koji drži naslove u K1 i MMA-u. 

Opet se je odlučio vratiti u MMA te je svojim trofejima dodao onaj IGF prvaka kada je pobijedio, dobro nam poznatog Satoshija Ishiija. Početkom 2015. godine Mirko je na nagovor Dane White još jednom završio u UFC-u te se je uspješno revanširao za poraz Gabrielu Gonzagi, koji mu je nanio najteži poraz u karijeri. 

Konačni kraj

Mirko je nekoliko godina koketirao s mirovinom, ali ljubav prema sportu ga je uvijek tjerala naprijed. Međutim, 1. ožujka 2019. godine u Dnevniku na Novoj TV službeno je priopćio kraj svoje karijere.

 „Nikad više u ring neću ući, ne smijem dozvoliti da me netko udari. Moram kontrolni magnet napraviti za tri mjeseca. Nakon toga ću ja trenirati i dalje, boks vreće. Što se tiče borbi, toga više nema. Nažalost, nitko nije htio ovakav kraj, ali tako je, to je život“, izjavio je tada.

Posljednju borbu je odradio pola mjeseca ranije kada je sudačkom odlukom svladao Roya Nelsona na Bellator 216 priredbi. 

Konačni omjer: 38 pobjeda (28 nokauta, 6 predaja, 4 sudačke odluke), 11 poraza (5 nokauta, 3 predaje, 3 sudačke odluke), 2 neodlučene borbe i 1 no contest. 

A.G.

Foto: Instagram