Akcija
Mavrović je šahist u rukavicama, on može uzburkati lakotešku ili polutešku kategoriju | Kolumna S. Mufića
Više nema nikakve sumnje, Željko Mavrović vratit će se profesionalnom boksu nakon 14,5 godina stanke.
Najpoznatiji i najpopularniji hrvatski boksač nakon Mate Parlova već je odlučio ponovno ući u ring i pitanje Mavrovićevog povratničkog meča zapravo je samo pitanje datuma, odnosno dogovora s njegovim nekadašnjim menadžerom Wilfriedom Sauerlandom.
Profightstore je već pisao o 23. ožujku kao prvom mogućem terminu Mavrovićeva 29. profesionalnog nastupa. Službene potvrde još nema, no prema riječima njegova trenera Vlade Božića, Željko je već sad sasvim spreman za drugi dio karijere. Prvi dio završio je nešto prije ponoći 26. rujna 1998. u montažnoj dvorani kraj kockarnice Mohegan Sun u američkoj saveznoj državi Connecticutu.
Nakon što je Michael Buffer proglasio branitelja naslova Lennoxa Lewisa bodovnim pobjednikom u dvoboju za svjetsku titulu WBC verzije u teškoj kategoriji, nitko u dvorani, pa ni sam Mavrović, nije pomišljao da će se ambiciozni izazivač uskoro ostaviti boksa. Baš kao što do prije nekoliko mjeseci nitko osim samog Mavrovića nije pomišljao na njegov povratak u ring.
Strogo statistički, Željko nije povratnik-rekorder. Prema dostupnim podacima, najvećom pauzom između dviju borbi može se pohvaliti američki polusrednjaš Mark Weinman. Nakon nastupa 20. rujna 1991. godine u New Yorku, Weinman se ostavio boksa, da bi se vratio 7. rujna 2012. u Tampi. Gotovo 21 godinu odolijevao je boksačkom porivu i napokon mu popustio kao 50-godišnjak. Međutim, Weinman je boksački anonimac, prosječni borac s ukupno 16 mečeva, koji nikad nije bio ni blizu Željkovim uspjesima.
Odluku 44-godišnjeg obiteljskog čovjeka, oca troje djece, lako je proglasiti ekscentričnom i zakašnjelom. No, prije bih rekao da je Mavrović osjetio onaj isti poriv kao i toliki boksački kolege prije njega. Gotovo da i nema šampiona koji nije odlučio završiti karijeru, pa se onda predomislio: Muhammad Ali, Mike Tyson, Larry Holmes...
Nijedan od spomenutih, doduše, nije pauzirao gotovo desetljeće i pol, ali ako postoji presedan na koji se Željko može osloniti onda je to George Foreman. Nakon onih slavnih i neponovljivih obračuna s Alijem i Frazierom početkom sedamdesetih, legendarni je teškaš punih 10 godina izbivao iz ringa. Onda se 1987. odlučio vratiti, da bi sedam godina kasnije, kao 46-godišnjak ponovno postao svjetski prvak. Između meča u Kinshasi, u kojem mu je Ali oteo naslov, te meča protiv Michaela Moorera u Las Vegasu, u kojem se vratio na svjetski tron, prošlo je nevjerojatnih 20 godina!
Prije koju godinu Lennox Lewis je na izravno pitanje jednog fana na Twitteru odgovorio da ga je Mavrović udarao jače nego Mike Tyson, ali ja ne vjerujem da Željko može postati svjetski prvak u teškoj kategoriji. Mavrović ionako nikad nije bio pravi teškaš. Prve ozbiljne juniorske dvoboje odradio je kao srednjaš, a prema vlastitom priznanju godinama se natrpavao hranom da bi održao teškašku kilažu. Na vaganju uoči meča u Connecticutu imao je tek 96 kilograma. Danas je još lakši i teško bi se nosio sa suparnicima Kličkove konstitucije. Pokazali su to i sparinzi s Filipom Hrgovićem i Cro Copom.
Vjerujem, međutim, da Mavrović može uzburkati lakotešku ili polutešku kategoriju. Uz mudro vođenje i malo sreće sa zdravljem pred njim je vjerojatno pet ili šest mečeva, što je dovoljno da ga Sauerlandove menadžersko-promotorske sposobnosti gurnu prema svjetskom vrhu. Bilo bi pretenciozno ustvrditi da će Željko osvojiti svjetski naslov, ali povijest boksačkog sporta uči nas da budemo oprezni s upotrebom riječi – nemoguće.
Nakon što sazna kada se Željko vraća, svaki će se njegov fan sasvim logično zapitati zašto se vraća. Novac je često prvi na ljestvici motiva kod boksačkih povratnika i u tome nema ništa sramotno, ni neprirodno. I veliki Joe Louis vratio se u ring zbog dugova, pa zašto onda ne bi mogao Mavrović? No, popularna Šaka sa Srednjaka tvrdi da egzistenciju može osigurati i na druge načine, odnosno da poslovni neuspjeh u proizvodnji i distribuciji ekološki uzgojene hrane nije razlog što se u veteranskim godinama vraća boksu.
Neću se pretvarati da sasvim razumijem njegove motive, ali Mavrovića poznajem gotovo 20 godina i siguran sam da njegov povratak nije nepromišljena avantura, a kamoli nerazumni potez očajnika. Željko intenzivno trenira skoro godinu dana, već mjesecima sparira i sa šampionima i s početnicima, što nam govori da se radi o pomno pripremanom scenariju. I to je tipični Mavrović, temeljit i analitičan, pravi šahist u rukavicama, boksač koji uvijek vidi nekoliko poteza unaprijed.
U doba dvoboja protiv Lewisa nije mu bilo ni 30 godina, dakle spletom okolnosti propustio je najzrelije i najproduktivnije doba svakog boksača. Može li Mavrović iz posljednjeg desetljeća 20. stoljeća istrgnuti te najbolje godine svoje karijere?
Slobodan Mufić
Najpoznatiji i najpopularniji hrvatski boksač nakon Mate Parlova već je odlučio ponovno ući u ring i pitanje Mavrovićevog povratničkog meča zapravo je samo pitanje datuma, odnosno dogovora s njegovim nekadašnjim menadžerom Wilfriedom Sauerlandom.
Profightstore je već pisao o 23. ožujku kao prvom mogućem terminu Mavrovićeva 29. profesionalnog nastupa. Službene potvrde još nema, no prema riječima njegova trenera Vlade Božića, Željko je već sad sasvim spreman za drugi dio karijere. Prvi dio završio je nešto prije ponoći 26. rujna 1998. u montažnoj dvorani kraj kockarnice Mohegan Sun u američkoj saveznoj državi Connecticutu.
Nakon što je Michael Buffer proglasio branitelja naslova Lennoxa Lewisa bodovnim pobjednikom u dvoboju za svjetsku titulu WBC verzije u teškoj kategoriji, nitko u dvorani, pa ni sam Mavrović, nije pomišljao da će se ambiciozni izazivač uskoro ostaviti boksa. Baš kao što do prije nekoliko mjeseci nitko osim samog Mavrovića nije pomišljao na njegov povratak u ring.
Strogo statistički, Željko nije povratnik-rekorder. Prema dostupnim podacima, najvećom pauzom između dviju borbi može se pohvaliti američki polusrednjaš Mark Weinman. Nakon nastupa 20. rujna 1991. godine u New Yorku, Weinman se ostavio boksa, da bi se vratio 7. rujna 2012. u Tampi. Gotovo 21 godinu odolijevao je boksačkom porivu i napokon mu popustio kao 50-godišnjak. Međutim, Weinman je boksački anonimac, prosječni borac s ukupno 16 mečeva, koji nikad nije bio ni blizu Željkovim uspjesima.
Odluku 44-godišnjeg obiteljskog čovjeka, oca troje djece, lako je proglasiti ekscentričnom i zakašnjelom. No, prije bih rekao da je Mavrović osjetio onaj isti poriv kao i toliki boksački kolege prije njega. Gotovo da i nema šampiona koji nije odlučio završiti karijeru, pa se onda predomislio: Muhammad Ali, Mike Tyson, Larry Holmes...
Nijedan od spomenutih, doduše, nije pauzirao gotovo desetljeće i pol, ali ako postoji presedan na koji se Željko može osloniti onda je to George Foreman. Nakon onih slavnih i neponovljivih obračuna s Alijem i Frazierom početkom sedamdesetih, legendarni je teškaš punih 10 godina izbivao iz ringa. Onda se 1987. odlučio vratiti, da bi sedam godina kasnije, kao 46-godišnjak ponovno postao svjetski prvak. Između meča u Kinshasi, u kojem mu je Ali oteo naslov, te meča protiv Michaela Moorera u Las Vegasu, u kojem se vratio na svjetski tron, prošlo je nevjerojatnih 20 godina!
Prije koju godinu Lennox Lewis je na izravno pitanje jednog fana na Twitteru odgovorio da ga je Mavrović udarao jače nego Mike Tyson, ali ja ne vjerujem da Željko može postati svjetski prvak u teškoj kategoriji. Mavrović ionako nikad nije bio pravi teškaš. Prve ozbiljne juniorske dvoboje odradio je kao srednjaš, a prema vlastitom priznanju godinama se natrpavao hranom da bi održao teškašku kilažu. Na vaganju uoči meča u Connecticutu imao je tek 96 kilograma. Danas je još lakši i teško bi se nosio sa suparnicima Kličkove konstitucije. Pokazali su to i sparinzi s Filipom Hrgovićem i Cro Copom.
Vjerujem, međutim, da Mavrović može uzburkati lakotešku ili polutešku kategoriju. Uz mudro vođenje i malo sreće sa zdravljem pred njim je vjerojatno pet ili šest mečeva, što je dovoljno da ga Sauerlandove menadžersko-promotorske sposobnosti gurnu prema svjetskom vrhu. Bilo bi pretenciozno ustvrditi da će Željko osvojiti svjetski naslov, ali povijest boksačkog sporta uči nas da budemo oprezni s upotrebom riječi – nemoguće.
Nakon što sazna kada se Željko vraća, svaki će se njegov fan sasvim logično zapitati zašto se vraća. Novac je često prvi na ljestvici motiva kod boksačkih povratnika i u tome nema ništa sramotno, ni neprirodno. I veliki Joe Louis vratio se u ring zbog dugova, pa zašto onda ne bi mogao Mavrović? No, popularna Šaka sa Srednjaka tvrdi da egzistenciju može osigurati i na druge načine, odnosno da poslovni neuspjeh u proizvodnji i distribuciji ekološki uzgojene hrane nije razlog što se u veteranskim godinama vraća boksu.
Neću se pretvarati da sasvim razumijem njegove motive, ali Mavrovića poznajem gotovo 20 godina i siguran sam da njegov povratak nije nepromišljena avantura, a kamoli nerazumni potez očajnika. Željko intenzivno trenira skoro godinu dana, već mjesecima sparira i sa šampionima i s početnicima, što nam govori da se radi o pomno pripremanom scenariju. I to je tipični Mavrović, temeljit i analitičan, pravi šahist u rukavicama, boksač koji uvijek vidi nekoliko poteza unaprijed.
U doba dvoboja protiv Lewisa nije mu bilo ni 30 godina, dakle spletom okolnosti propustio je najzrelije i najproduktivnije doba svakog boksača. Može li Mavrović iz posljednjeg desetljeća 20. stoljeća istrgnuti te najbolje godine svoje karijere?
Slobodan Mufić
