Profightstore Logo
 
Info i kontakt
Informacije
Tel: 0800 333 553
Vaš E-mail:
Trebam brzu info:
7 + 5 =
Moj profil
Košarica

Dodali ste u košaricu:

Košarica ukupno:
Shop: prolaz Cibona, Savska 28, Zgb  Info: 0800 333 553

Marin Vlahović: Zašto se borimo?

11. lipnja 2012. 00:00
Marin Vlahović: Zašto se borimo?
Legendarni forumaš-provokator Jupidu svojedobno je napisao kako su i u velikom UFC-u borci zapravo obični ljudi od krvi i mesa a ne supermani, te je time  uhvatio i jednu od poanti mma sporta. Istina, ultimate fajteri su ljudska bića koja padaju od pravih udaraca, lome ruke, noge, i izlažu svoja tijela i volju krajnjim testovima izdržljivosti, kako na treninzima, tako i u samoj borbi. Zbog toga što rade , to što rade ima osoba koje ih doživljaju kao nasilnike, kretene, ljude s niskom općom i nikakvom socijalnom inteligencijom.

Takvi, kada razgovaraju s borcem, obraćaju mu se kao na tržnici. Obećavaju mu brda i doline gledajući ga ravno u oči dok im iz usta izlaze puke laži i fraze. Oni ustvari misle da bi se mma fanatici  i ovako i onako negdje mlatili, jer im je to u krvi kao dio njihove pomaknute ličnosti pa onda valjda smatraju kako je glupo, da i oni sami, u tom besmislenom nasilju, ne zarade koju kunu. Vjerujem da danas u Hrvatskoj ne postoji aktivni ili bivši fajter kojeg  jednom, ili više puta, nisu zavaljali ili bar u tome pokušali.

U obrani sebe i svojih organizacijskih propusta samoprozvani promoteri i mecene borilačkog sporta, obično likovi s društvene margine, kukaju i plaču fajterima razbijenih noseva i zadavljenih grkljana kako su oni prave žrtve neuspijele priredbe jer su ih eto ponovno neki nevidljivi ljudi, takozvani sponzori, prevarili pa su sada u velikom problemu prema kojem je pitanje isplate honorara za borbe, prava sitnica. Borac ga gleda i sluša, svjestan kako ga se mulja ali je preumoran  da se s njime nateže i svađa  te je zato često spreman čekati lovu, koju nikad ne dočeka.

Regionalni Don Kingovi ili King Pinovi su spremni na sve, čak i na prvobitnu  trgovinu, iz vremena kada još novac nije bio sredstvo plaćanja, već se trgovalo putem zamjene robe i dobara. Jedan od njih navodno uopće ne daje lovu već karte. Stani se ispred dvorane, prošeći se po gradu ili selu prije borbe, prodaj dvadeset karata, pola tebi, pola meni a onda se odi u ring mlati. Kad borac završi u bolnici, organizatori su nedostupni na mobitel, koji zvoni, ali se na njega nitko ne javlja, što je stradalom poruka kako je razočarao svojim nastupom te tako nije dostojan da se s njime više uopće komunicira.

U ilegalnom svijetu borbe pasa svaki gazda svojeg mezimca vodi veterinaru da mu saniraju ozlijede. Hrani ga, pazi, ulaže u njega novac, na životinji ostaje jedino obveza da se bori, on o ničemu drugome niti može, niti treba razmišljati. Zato  javnost ustvari griješi kad uspoređuje borbe ljudi s borbama pasa jer je u ovoj priči pas iznad čovjeka te je svaka sličnost sasvim slučajna. Najtragičnije od svega, u ovoj ispovijesti o pozadini mnogih mma priredbi koja se krije iza virtualnih glamuroznih najava na netu, jest činjenica da takvi mutikaše, nakon svih tih lažnih osmijeha i obmana i dalje ostaju u ovome posle, a neki od njih se i obogate uz trajnu amneziju što su kome, i koliko dužni.

Sve im to prolazi zato jer su borci iz regije rasuti po klubovima, pod patronatom trenera, tate ili tetka koji im gradi karijeru. Javljaju im se i manageri, spretni klinci što se znaju služiti e-mailom pa tako šalju raznim organizatorima “svoje” borce, naravno bez ikakvog ugovora, na razne sumnjive priredbe izvan granice njihove države. Što dalje, tim bolje, a najbolje da se ni ne vrate. “Molim samo, čim primite novac, pošaljite mojih deset, dvadeset ili pedeset posto.” Ajde, makar ne traže novac unaprijed za svoje usluge već i njihova dobit ovisi o tvojoj stoga je pretpostavljam, više, manje, ovaj dio slagalice, u redu.

Normalno, nisu svi isti u ovome poslu, ima tu raznih entuziasta, zanesenjaka koji bi htjeli mnogo toga ali ne mogu ništa, vjerojatno im nedostaje spretnosti ili jednostavno nisu dovoljno bezobzirni ili beskrupulozni da ostvare dugoročnije planove. Prije par tjedana skupina boraca je zdravim razumom došla do određenih logičnih spoznaja o regionalnim odnosima u mma sportu ali i o samima sebi pa je između raznih zaključaka i jedno pitanje ostalo visiti u zraku a ono glasi: Zašto se borimo? Uglavnom svi se borci bore zbog sebe, adrenalina i euforije koju osjetiš nakon pobjede. Novac je tu stvarno većini sporedan jer takve stvari i takve večeri nemaju cijenu ali zar su nam za to potrebni promoteri koji nas drže budalama i sramotne seoske priredbe zbog kojih i mi izgledamo kao najobičniji razbijači iz kavane?

Došlo je vrijeme da ultimate fight pripadne onima koji ga istinski vole i žive, dakle borcima i fanovima, i u tom procesu moraju otpasti svi koji su ovdje iz čiste materijalne koristi. Na kraju, opet se sjetim Jupidua koji povremeno zna forumaše zabavljati izjavama o svojoj borilačkoj spremnosti a kada ga upitaju zbog čega ne nastupa u mma iskreno i jednostavno im odgovori kako se ne misli boriti za sitnu lovu. Kako god bilo da bilo, Jupidu duboko u sebi zna zašto se ne bori, ali oni koji redovito putuju u nepoznato, bez da znaju hoće li im organizatori ispuniti obećanja, da li će ostaviti zdravlje i kosti u tuđoj državi, trebali bi se konačno zapitati: Za što se borimo?

M.V.
profightstore koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice profightstore slažete se sa korištenjem kolačića.