U romanu "Junak našeg doba" Mihaila Jurjeviča Ljermontova, glavni lik je stanoviti Pečorin, u osnovi negativac, koji juri iz jedne avanture u drugu poigravajući se s ljudima te na kraju izdaje i vlastite prijatelje. Kroz povijest mnogi su pisci poput Ljermontova ironično nazivali razne probisvjete herojima, da bi kritizirali društvo koje ih uzdiže i promovira dok istovremeno unizuje one koji samozatajnim radom čine protutežu kolektivnom zlu i nemoralu. Takvi skromni i tihi borci za opći boljitak često su i u književnostima, a još češće u pravom životu, gurnuti na margine javne pozornice, no mnogi su književnici prepoznali  da je riječ o istinskim junacima.

U životu je to prepoznavanje malo teže. O takvim se ljudima piše i govori u popularnim medijima samo kada njihova popularnost postane dio medijskog cirkusa, kada ih se integrira u takozvanu elitu, te im se dodijeli status svojevrsnih celebritija ili glamurovaca čiji se privatni život prostituira zadovoljavajući tako potrebe masovne publike ali i njihove osobne narcisoidne apetite.

Ipak, na zamršenim cestovnim mrežama Interneta  gdje još donekle vlada  kakva takva sloboda informacija i posebna demokracija žive kraj nas i neki stvarni junaci koji daju primjer mladima o postignućima proizašlim iz vjere u sebe i spartanske volje i upornosti.

Jedan od takvih svakako je Ivica Trušćek, hrvatski ultimate fight borac koji je u posljednjih godinu dana imao deset borbi što daleko premašuje uobičajene standarde učestalosti  borbi na ovim prostorima. Ivicu sam upoznao prije dvadesetak mjeseci kada sam se nakon duljeg izbivanja pojavio na treningu u Extreme Cro Teamu radi priprema za meč protiv Jure Vušnika. Nije mnogo govorio ali me se dojmio upravo svojom šutnjom. Nije to bilo ono često viđeno mučanje boraca koji si umišljaju da su  bolji od ostalih pa im je ispod časti i govoriti s drugima već usredotočenost na  misiju i ciljeve koje si je zacrtao odavno. To nije djelovalo negativno prema drugima. Naprotiv, bio je istodobno srdačan iako pomalo suzdržan.

Svake bi večeri dojurio iz rodnih Križevaca i bespogovorno odradio sve vježbe i sparinge koje bi mu treneri odredili. Prozvali su ga čudnim imenom Teror, ne bez razloga. Tukao se i hrvao s mnogo većima i jačima od sebe ali ga nikada nisam čuo da se žali. Ja sam zbog svog pomalo osebujnog stila života i dosta pomaknute sportske filozofije ubrzo napustio ovaj klub i pripreme za borbu završio uz pomoć jednog drugog Ivice (također skromnog, pravog boksača lavljeg srca, zapravo našeg  ponajboljeg profesionalnog boksača Ivice Bačurina, no o njemu neko drugom priliku jer i on je Ivica koji zaslužuje vlastitu kolumnu).

Moje virtualno prijateljstvo s Ivicom Truščekom nastavilo se putem Facebooka i bilo mi je osobito drago zbog toga.  Možemo se sprdati s Facebookom, govoriti da nam je uzeo privatnost a i dosta slobodnog vremena, ali ima taj izum  i neke prednosti. Facebook je prozor u svijet za ljude koji nisu ili ne žele biti dio medijskog cirkusa, a opet, ipak žele da se prati njihov rad, da im se priznaju rezultati i da im još netko, osim bliskih prijatelja i obitelji,  čestita na pobjedama, ako nikako drugačije, onda bar jednim klikom miša na opciju like. Pratio sam tako na Facebooku  Ivičine trijumfe i poraze što nije nimalo lagan zadatak jer on nije običan fighter već pustolov i borac s neospornom karizmom.

Putuje i ponekad čak i vikend za vikendom, iz jedne bitke u drugu, pretvarajući brutalnu borbu u ringu ili kavezu u svakodnevni posao. Kratkim i iskrenim statusima svojim virtualnim fanovima obično u jednoj jednostavnoj rečenici opisuje ishode mečeva kao da se radi o običnim svakodnevnim dogodovštinama u životu jednog poštara  a ne  borbama u kojima izgara do posljednjeg atoma snage. Za mene je zato što je emotivan u pobjedama i  dostojanstven u porazima, Ivica istinski junak našeg sporta.  

- Zagutil me Dimitrov - napisao je nakon izgubljene borbe protiv Bugarina Rosena Dimitrova bez žaljenja ili umanjivanja protivnikovih zasluga. Ivica nikada ne  žali za izgubljenim bitkama, on iz svakog poraza izvlači pouke i za njega zaista vrijedi izreka da nas čini jačima ono što nas ne ubije. Kad je u studenom prošle godine osvojio  naslov prvaka po WFC-u u jednom je trenutku pred objektivima i fotoaparatima zaplakao onako iz duše, baš kao dječak. Tada mi se osobito svidio. Samo on zna što je sve morao žrtvovati i koliko  znoja pa i krvi proliti da bi osvojio ovu titulu.

Naravno, kako to kod nas nerijetko biva, javili su se neki forumaši zaraženi virusom poznatog hrvatskog jala s namjerom da mu se narugaju i umanje njegov uspjeh. Najbolji odgovor im je ponudio sam Ivica Trušćek kad je putem Facebooka svima zahvalio na čestitkama ali i ujedno napomenuo kako bi se borio i bez ikakve i ičije podrške. Ivica se ne tuče prvenstveno  ni za slavu ni za novac, iako su mu i oni važni kao i svima nama, uostalom, on se prvenstveno  bori jer je borac u duši.

Sad mi je jasniji i njegov nadimak “Teror” kojeg već duže vrijeme ponosno nosi. Nije on nasilnik ili borac koji želi ozlijediti ili poniziti svog protivnika, dapače, upravo suprotno. No,  neovisno o tome, ipak na neki način terorizira svojim uspješnim pa i izgubljenim borbama sve one koji su se nadali da Ivica  neće uspjeti  jer bi njegov neuspjeh značio ujedno i opravdanje za neke tuđe neispunjene ambicije.

Možda je vrijeme da i takvi počnu gledati Ivicu Truščeka drugim očima. Ako je njemu i svejedno kako će ga drugi procjenjivati, meni nije, jer ga doživljavam osobito stimulativno, baš kao pozitivnog junaka nekog suvremenog romana. Sport je previše važna stvar da dopustimu da u njemu vlada jal pa  nas  pojava svakog takvog upornog i uspješnog borca treba radovati. U tom smislu za mene Ivica Trušček nije samo vrstan borac i sportaš, on je  - Junak našeg sporta.

M. Vlahović