MMA hlačice Ronin
39,00 €
Kolumna Filipa Čićeka: Je li teška kategorija uistinu kraljevska?
Neki sam se dan uspješno suprotstavio vlastitoj mizantropiji. Ovoga puta nedjelju navečer nisam proveo u kućnom aranžmanu. Pristao sam na prijateljev poziv na druženje.
Razgovarajući o koječemu pogled nam pada na prijenos nekog dvoboja teškaša u UFC-u. Za potrebe ove kolumne pokušavao sam se sjetiti o kome se radi, ali do njezine finalne revizije taj intelektualni napor nije urodio plodom.
Nakon nekoliko sekundi pažnja nam se potpuno fokusira na dvoboj. Šutnju prekida njegova opservacija: „Znaš, ja mislim da teškaši nisu najbolji za MMA.“ Pod time je mislio da teška kategorija jednostavno nije dom najboljih boraca svijeta.
Koliko god da je ta tvrdnja poremetila moja dosadašnja vjerovanja o teškoj kategoriji, nisam imao izbora nego se s njom suočiti. Kako drugačije, nego u obliku kolumne.
Nisam jedini koji govori kako u teškoj kategoriji u UFC-u postoji kriza koja traje već neko vrijeme. Iako se spomenuta kriza manifestira na razne načine, najočigledniji je jaz u kvaliteti. Pod tim jazom mislim na prvih nekoliko boraca koji tvore svojevrstan ekskluzivni krug u koji se teško ulazi i iz kojeg se teško ispada s jedne strane i „ostatka“ UFC teškaša s druge. Ne bih rekao da se ista stvar može primijetiti u drugim kategorijama u kojima svakih toliko iskrsne neko novo ime, neki novi potencijal i budućnost te kategorije (ovdje bih doduše izdvojio Stipu Miočića).
Druga, malo manje očita manifestacija ove krize očituje se u prosječnim godinama prvih 15 teškaša. Prije nekoliko mjeseci prosjek godina prvih 15 teškaša bio je 34.06. Činjenica je da će unutar nekoliko godina mnogi od tih boraca biti umirovljeni i da ne dolaze neke nove progresivne mlade nade koje će kvalitetom deklasirati staru gardu. Za mnoge ljubitelje MMA ovo su legitimni indikatori spomenute krize i razlozi za zabrinutost.
Na nekoj mikro razini, jasno je da je teško stvoriti prirodnog teškaša i da je to proces koji zahtjeva neku veću razinu truda i povoljnih okolnosti od stvaranja boraca lakših kategorija. Prirodni teškaši rijetke su biljke. Generalno, u populaciji je mali broj ljudi teškaških propozicija i adekvatnih motoričkih sposobnosti za MMA. Još manji broj ljudi odlučuje se za profesionalni sport, a kamoli za MMA. Kada se sve to oduzme, jasno je da je sam „bazen talenata“ veoma ograničen u startu. Ako tome dodamo teškoće u treniranju teškaša, a prvenstveno probleme s pronalaženjem sparing partnera tada je drugi razlog zbog kojeg je teška kategorija u krizi i više no evidentan.
Slabo informirana javnost taj dio ne shvaća. Publika je i dalje pod utjecajem medijske slike koja i dalje prati stari boksački diskurs kroz koji se tumači MMA. Taj diskurs (između ostalog) predstavlja teškaše kao svojevrsne „super-ljude“ u borbi u kojoj jedan udarac može presuditi dvoboj. Prava je istina da u MMA jedan udarac presuđuje u svim kategorijama (da, čak i u flyweight borbama), tako da to odavno nije argument koji se može upotrijebiti u tu svrhu. Jedino što ostaje je snaga i impresivan izgled teškaša. „Size thrills, speed kills“ rekao bi Sonnen. Jednostavno nam se svima oči otvore malo šire kada vidimo staredown jednog Brownea ili
Lesnara, a lice nam se malo više namrgodi a usnama tvorimo drugačije grimase kada Overeem krene u ground and pound protiv Struvea pa se čovjeku čini da bi još koji dodatni udarac svinuo kavez.
Zbog takve medijske slike, atraktivnosti, ali i slabije konkurencije mnogi su se u prošlosti odlučili za „umjetni“ prelazak u tešku kategoriju. Pod „umjetnim“ mislim na koncentrirane treninge za prirast mišićne mase i namjerno dobivanje na težini što u principu nije karakteristično za treninge boraca. Nisam siguran na koji način to utječe na kvalitetu teške kategorije, jer na kraju dana svatko bira za sebe najlakši put do cilja. Ako mi ide bolje u teškoj kategoriji i ako pritom mogu zaraditi više novca, zašto ne?
Izostanak horora saune, dijete i vrelih kada prilikom skidanja kila sigurno je još jedan plus u toj priči.
Za vrijeme ranih dana MMA sigurno je bilo isplativije biti teškaš, pa zato ne čudi što je primjerice Sakuraba prihvaćao mečeve protiv znatno težih protivnika. Dapače, smatram da je i sada isplativije biti teškaš. Jednostavno je, teškaša je manje i lakše je preskočiti 10 nego 210 prepreka na putu do UFC-a, zar ne?
Prema tome, mislim da ću se držati toga da „kraljevskom“ nazivam samo onu kategoriju koja kvalitetom to zaslužuje. Na žalost teška kategorija to trenutno nije.
Pretpostavljam da su teškaši i dalje tržišno vrlo isplativi, no s ovakvim negativnim trendom razvoja te kategorije teško je predvidjeti njezin daljnji razvitak. Volio bih da neki potez od strane vodeće svjetske promocije označi novo rođenje ove kategorije, probijanje staklenog stropa najboljih boraca i povratak teške kategorije na tron.
Do tada, morat ću se složiti s prijateljem i reći kako teška kategorija možda i nije (više!) najbolja za MMA. Ona više nije platforma za dokazivanje najboljih boraca svijeta, ili odgovora na jedno od glupljih američkih „pound-for-pound best fighter“ pitanja. To možda i nije loše za sport, naročito ako uzmemo u obzir količinu talenata koja se nalazi u nižim kategorijama. Za publiku to i dalje znači pregršt odličnih borbi, a to je jedino što je važno.
Do sljedećeg puta,
OSU!
Filip Čićek
Razgovarajući o koječemu pogled nam pada na prijenos nekog dvoboja teškaša u UFC-u. Za potrebe ove kolumne pokušavao sam se sjetiti o kome se radi, ali do njezine finalne revizije taj intelektualni napor nije urodio plodom.
Nakon nekoliko sekundi pažnja nam se potpuno fokusira na dvoboj. Šutnju prekida njegova opservacija: „Znaš, ja mislim da teškaši nisu najbolji za MMA.“ Pod time je mislio da teška kategorija jednostavno nije dom najboljih boraca svijeta.
Koliko god da je ta tvrdnja poremetila moja dosadašnja vjerovanja o teškoj kategoriji, nisam imao izbora nego se s njom suočiti. Kako drugačije, nego u obliku kolumne.
Nisam jedini koji govori kako u teškoj kategoriji u UFC-u postoji kriza koja traje već neko vrijeme. Iako se spomenuta kriza manifestira na razne načine, najočigledniji je jaz u kvaliteti. Pod tim jazom mislim na prvih nekoliko boraca koji tvore svojevrstan ekskluzivni krug u koji se teško ulazi i iz kojeg se teško ispada s jedne strane i „ostatka“ UFC teškaša s druge. Ne bih rekao da se ista stvar može primijetiti u drugim kategorijama u kojima svakih toliko iskrsne neko novo ime, neki novi potencijal i budućnost te kategorije (ovdje bih doduše izdvojio Stipu Miočića).
Druga, malo manje očita manifestacija ove krize očituje se u prosječnim godinama prvih 15 teškaša. Prije nekoliko mjeseci prosjek godina prvih 15 teškaša bio je 34.06. Činjenica je da će unutar nekoliko godina mnogi od tih boraca biti umirovljeni i da ne dolaze neke nove progresivne mlade nade koje će kvalitetom deklasirati staru gardu. Za mnoge ljubitelje MMA ovo su legitimni indikatori spomenute krize i razlozi za zabrinutost.
Na nekoj mikro razini, jasno je da je teško stvoriti prirodnog teškaša i da je to proces koji zahtjeva neku veću razinu truda i povoljnih okolnosti od stvaranja boraca lakših kategorija. Prirodni teškaši rijetke su biljke. Generalno, u populaciji je mali broj ljudi teškaških propozicija i adekvatnih motoričkih sposobnosti za MMA. Još manji broj ljudi odlučuje se za profesionalni sport, a kamoli za MMA. Kada se sve to oduzme, jasno je da je sam „bazen talenata“ veoma ograničen u startu. Ako tome dodamo teškoće u treniranju teškaša, a prvenstveno probleme s pronalaženjem sparing partnera tada je drugi razlog zbog kojeg je teška kategorija u krizi i više no evidentan.
Slabo informirana javnost taj dio ne shvaća. Publika je i dalje pod utjecajem medijske slike koja i dalje prati stari boksački diskurs kroz koji se tumači MMA. Taj diskurs (između ostalog) predstavlja teškaše kao svojevrsne „super-ljude“ u borbi u kojoj jedan udarac može presuditi dvoboj. Prava je istina da u MMA jedan udarac presuđuje u svim kategorijama (da, čak i u flyweight borbama), tako da to odavno nije argument koji se može upotrijebiti u tu svrhu. Jedino što ostaje je snaga i impresivan izgled teškaša. „Size thrills, speed kills“ rekao bi Sonnen. Jednostavno nam se svima oči otvore malo šire kada vidimo staredown jednog Brownea ili
Zbog takve medijske slike, atraktivnosti, ali i slabije konkurencije mnogi su se u prošlosti odlučili za „umjetni“ prelazak u tešku kategoriju. Pod „umjetnim“ mislim na koncentrirane treninge za prirast mišićne mase i namjerno dobivanje na težini što u principu nije karakteristično za treninge boraca. Nisam siguran na koji način to utječe na kvalitetu teške kategorije, jer na kraju dana svatko bira za sebe najlakši put do cilja. Ako mi ide bolje u teškoj kategoriji i ako pritom mogu zaraditi više novca, zašto ne?
Izostanak horora saune, dijete i vrelih kada prilikom skidanja kila sigurno je još jedan plus u toj priči.
Za vrijeme ranih dana MMA sigurno je bilo isplativije biti teškaš, pa zato ne čudi što je primjerice Sakuraba prihvaćao mečeve protiv znatno težih protivnika. Dapače, smatram da je i sada isplativije biti teškaš. Jednostavno je, teškaša je manje i lakše je preskočiti 10 nego 210 prepreka na putu do UFC-a, zar ne?
Prema tome, mislim da ću se držati toga da „kraljevskom“ nazivam samo onu kategoriju koja kvalitetom to zaslužuje. Na žalost teška kategorija to trenutno nije.
Pretpostavljam da su teškaši i dalje tržišno vrlo isplativi, no s ovakvim negativnim trendom razvoja te kategorije teško je predvidjeti njezin daljnji razvitak. Volio bih da neki potez od strane vodeće svjetske promocije označi novo rođenje ove kategorije, probijanje staklenog stropa najboljih boraca i povratak teške kategorije na tron.
Do tada, morat ću se složiti s prijateljem i reći kako teška kategorija možda i nije (više!) najbolja za MMA. Ona više nije platforma za dokazivanje najboljih boraca svijeta, ili odgovora na jedno od glupljih američkih „pound-for-pound best fighter“ pitanja. To možda i nije loše za sport, naročito ako uzmemo u obzir količinu talenata koja se nalazi u nižim kategorijama. Za publiku to i dalje znači pregršt odličnih borbi, a to je jedino što je važno.
Do sljedećeg puta,
OSU!
Filip Čićek
