Vjerojatno najzaposleniji boksački trener u Hrvatskoj posljednjih mjeseci je Vlado Božić. Oko sebe je okupio petero profesionalaca, dvije boksačice i tri boksača iz triju država, kojima prenosi znanja i vještine skupljene tijekom dva desetljeća borilačkih iskustava.

Brat Stjepan, Mirko Filipović i Goran Reljić najveća su borilačka imena koja su prepoznala Božićeve trenerske kvalitete. Danas su njegove glavne uzdanice boksači koji tek trebaju postići punu afirmaciju, no to ga ne čini ništa manje zanimljivim sugovornikom nego u vrijeme kad je pratio Cro Copa u japanskim avanturama.

S kojim boksačicama i boksačima trenutačno surađuješ?

- Krenimo s damama, već dvije i pol godine treniram Ivanu Habazin, koja trenutačno ima 10 pobjeda iz 10 mečeva. Odnedavno radim s njemačkom boksačicom Christine Eichler, uskoro će i debitirati u profesionalnom ringu. Nadalje, treniram 30-godišnjeg zadarskog srednjaša Ivana Jukića, koji ima 13 profesionalnih pobjeda, te Milorada Žižića iz Nikšića, nedavnog pobjednika protiv bivšeg europskog prvaka Senegalca Mamadoua Thiama. Žižić je također srednjaš, neporažen je u sedam mečeva. I na kraju, ponovno surađujem s bratom Stjepanom.

Možeš li se svima njima posvetiti koliko im je potrebno?

- Svakome se posvećujem koliko treba u određenom trenutku. Nikad se još nije dogodilo da troje boksa u istom terminu, a nije mi nikakav problem pripremati dva boksača istodobno. Zapravo, najbolje bi bilo da treniraju svi zajedno u Stjepanovoj nazočnosti, jer im puno pomaže njegovo iskustvo i savjeti.

Je li izazovno trenirati vlastitog brata?

- Nikad mi nije bio problem trenirati Stjepana. S vremenom je on pomislio da imamo problem, ali ne zbog našeg međusobnog odnosa, već zbog utjecaja drugih ljudi kojima je vjerovao. Kad je slušao moje upute, s njegovom je karijerom sve bilo u redu. I obrnuto. Siguran sam da su sve negativnosti sada iza nas i uskoro krećemo u još jedan, posljednji iskorak u njegovoj karijeri.

Što se konkretno događa sa Stjepanovom karijerom?

- Prije šest mjeseci svjetski prvak u supersrednjoj kategoriji prema IBF verziji postao je Britanac Carl Froch, a sjetit ćete se da je Stjepan u polufinalu Europskog prvenstva 2000. godine u finskom Tampereu pobijedio upravo Frocha. Iste godine britanski boksač je na turniru u Halleu odustao od meča protiv Stjepana. Na temelju toga, a nakon dvije borbe od 12 rundi, pokušat ćemo oživjeti njihovo suparništvo i izazvati Frocha. Naravno, prethodno bi Stjepan morao osvojiti interkontinentalni naslov u IBF verziji. Sljedeći meč planiramo 23. studenoga u Puli.

Misliš li da bi 38-godišnji Stjepan u posljednjim mjesecima karijere mogao postići najveći uspjeh?

- Znam da zvuči previše optimistično i neobjektivno, ali vjerujem da vrhunski pripremljeni Stjepan uz primjerenu taktiku može pobijediti Frocha u Engleskoj.

Bila bi to hrvatska verzija Cinderella Mana?

- Posljednje dvije godine nisam trenirao Stjepana, ali cijelo vrijeme osjećao sam da ćemo ponovno surađivati. Zajedno smo ušli u boksačku priču, zajedno ju moramo i završiti.
 

Uoči Mirkovog meča protiv Sappa u Tokiju, na fotki: Pokrajac i Božić (Mirko spava zamotan u deke)
Foto: S. Mufić

Prije nego se posvetiš Stjepanu, čekaju te mečevi s Jukićem i Žižićem 18. studenoga u Berlinu?

- Jukić u Berlinu prvi put boksa 12 rundi i to protiv Rumunja Dragomira za IBF East/West europski naslov. Očekujem da će 30-godišnji Ivan za otprilike dvije godine sasvim sazrijeti i biti spreman boksati za svjetski naslov. Žižićeva karijera se kreće u istom smjeru, ali njemu je tek 25 godina. Zasad skuplja iskustvo, a u Berlinu boksa za IBF juniorski (youth) naslov u srednjoj kategoriji.

Je li Ivana Habazin spremna za svjetski naslov?

- Bez ikakve sumnje! Do kraja godine još jednom će boksati osam rundi i to protiv iskusne Srpkinje Eve Halaši. Potom ćemo pokušati izboriti meč za svjetski naslov. Mislim da bi Ivana za nekoliko godina mogla postati najbolja boksačica svijeta u svim kategorijama.

Prilično ambiciozna izjava!

- Da, to je prepotentna izjava, ali naučio sam već na nevjericu u moje mogućnosti i njen talent. A siguran sam da znam što radim i što govorim.

A gdje vidiš sebe za nekoliko godina?

- Kad ne bih imao obitelj, otišao bih odmah raditi u Ameriku. Ovako je odlazak preko Atlantika u mojim srednjoročnim planovima, nakon što boksače s kojima sada radim dovedem do maksimuma. U vrijeme suradnje s Goranom Reljićem boravio sam nekoliko mjeseci u Americi i znam dobro što me tamo čeka. Trenirali smo u Las Vegasu uoči Reljićeve debitantske borbe za UFC, ali razišli smo se dva tjedna prije dvoboja zbog nesuglasica s Goranom. Osim toga, shvatio sam da mi nije mjesto u slobodnoj borbi. Bio sam tada prisiljen birati između Gorana i obitelji. Naravno, izabrao sam ovo drugo i nisam pogriješio.

Zašto kažeš da ti nije mjesto u MMA-u?

- Izuzetno cijenim slobodnu borbu, ali prema trenerskoj filozofiji ja sam boksački trener. Meni je boks ljepši, kompleksniji, zanimljiviji i izazovniji. Radio sam s vrhunskim majstorima ultimate fighta, imam iskustva u karateu i tajlandskom boksu, no jednostavno najbolje se osjećam među boksačima. Recimo to ovako, u ultimate fightu dovoljno je raspolagati osnovnim boksačkim vještinama, a boks je kao sport kudikamo zahtjevniji.

Čini se da si posljednjih mjeseci zapostavio svoj klub Danijel Kalanj?

- Svjesno sam to učinio, jer sam se posvetio profesionalnom boksu. I ne samo to, svjesno sam zapostavio i amaterski boks i nadam se da njime više nikad neću morati baviti. Previše je odricanja, ulaganja i problema da bi se došlo do rezultata. Primjerice, ni nakon višekratnih pokušaja nisu me htjeli primiti u Zagrebački boksački savez.

Kako komentiraš frakcijske borbe u Hrvatskom boksačkom savezu (HBS)?

- U previranjima unutar HBS držao sam se neutralno, jer mislim da nijedna frakcija ne radi u interesu boksa i boksača. Svi gledaju samo svoj financijski interes. Ja sam svoje porive i ambicije u amaterskom boksu zadovoljio trenirajući brata Stjepana.

Podržavaš li nedavnu HBS-ovu suspenziju BK Leonardo i BK Borovo?

- Mislim da je to pogrešan potez. Trebalo se na dobrobit boksa izdići iznad revanšizma, osvete i mržnje. Smiješna je i odredba da boksači mogu nastupati bez suspendiranih trenera i bez klupskih obilježja. U ovom sportu boksači i treneri su nerazdvojni. Novi predsjednik Pauletić pogriješit će bude li nečija marioneta. A da ne bi ispalo da sam se svrstao uz opoziciju, naglasit ću samo da s Leonardom Pijetrajem nisam u dobrim odnosima.

Godinama si trenirao Mirka Filipovića i bio uz njega u njegovim najboljim danima. Što kažeš na njegov povratak u K-1?

- Moram mu odati priznanje za ustrajnost i požrtvovnost. Konkurencija nije nepobjediva i nadam se da će osvojiti K-1 naslov. Ipak, ne mogu prešutjeti svoje mišljenje o njegovoj tjelesnoj težini. Mislim da je pretežak i da bi s maksimalno sto kilograma u K-1 ringovima bio kudikamo brži, bolji i opasniji. Mirko nikad nije podnosio dijetu, uvijek mu je kontrolirana prehrana padala teže nego sami treninzi.

Prije nekoliko mjeseci pripremao si Marija Preskara za povratak boksu?

- Trenirali smo nekoliko tjedana jer se Mario spremao za lakoteškaški sparing u Njemačkoj. Bilo je izazovno raditi s njime nakon dugogodišnje stanke, ali postigli smo visoku razinu forme i dobro se nosio sa sparing-partnerima. Međutim, nisam upoznat što je s njegovim planovima o povratku profesionalnom boksu.

Jesi li bio štovatelj nedavno preminulog trenera Emanuela Stewarda?

- Smatram ga jednim od najboljih boksačkih trenera svih vremena, zapravo najboljim kad je u pitanju taktika tijekom mečeva.  Nisam imao priliku upoznati ga, ali mnogo sam naučio proučavajući njegovo vođenje dvoboja i žao mi je što je boksačka zajednica prerano ostala bez njega.

S. Mufić