Pri spomenu MMA u Americi Ultimate Fighting Championship se nameće kao prvi sinonim. Najveća i najjača organizacija na svijetu postala je sveprisutna u američkoj kulturi, i integrirala se kao sastavni dio sporta. No izvan UFC-a postoji pravi mali svijet lokalnih MMA scena unutar gotovo svakog većeg a i manjeg grada u Americi. Jedan od takvih gradova je i Durham, nekadašnji veliki grad duhanske industrije, a danas jedan od glavnih centara za IT.

Durham Bull City Brawl je domaći event s dobrom tradicijom. Nakon nekoliko godina života ovdje odlučio sam se konačno upoznati se s lokalnom scenom u regiji. Nakon prvog poziva organizatoru, rečeno mi je da se javim Slavi.

Jaroslav je Ukrajinac koji već 25 godina živi u Americi. Nizak, nabijen, s hrvačkim ušima i poznatom slavenskom facom podsjeća me na legendarnog Srpskog borca Miljana Djurašinovića. Srdačan i otvoren, Slav me je dočekao poput starog prijatelja i u kratkim crtama ispričao trnovit i težak put legalizacije MMA kao sporta u Sjevernoj Karolini.

Nekako izgleda da je priča skoro uvijek i svugdje ista. Nekolicina sposobnih i ambicioznih ljudi su uložili krv suze i znoj da MMA bude priznat i legalan sport u inače konzervativnoj Sjevernoj Karolini. Takav pothvat, naravno, nailazi na opoziciju u vidu neobrazovanih ljudi i političara (klasa ispod ljudi) u ključnim pozicijama.

Utjecaj Johna McCaina i njegovog lobiranja kontra MMA krajem devedesetih je još uvijek prisutan u lokalnom zakonodavstvu koje niti razumije niti želi razumjeti MMA. Arhaični argumenti barbarizma i mantranje o smrtnim ishodima su glavni razlozi zašto lokalni dušobrižnici se protivili inicijalnim pokušajima legalizacije.

Jaroslav stavlja naglasak na trening i obuku sudaca u ringu i izvan ringa, budući da su to ljudi koji rade za državnu atletsku komisiju, i mahom su iz boksačkih voda. No s vremenom su gotovo svi uvidjeli da MMA je tu i neće tako brzo nestati. Provizije u zakonu su konačno donesene kako bi se mogle održavati legalne priredbe.

Raleigh i Durham imaju tek nekoliko BJJ škola pod patronažom Royce Gracie-a koji je ovdje cesti gost na eventima.
No za samog borca, priča je drugačija. Kako to biva u USA, svaka država ima svoje zakone, tako da je u Sjevernoj Karolini potrebno obaviti "bloodwork" odnosno predati krvne nalaze, i nakon provjere vida, možeš se boriti.

Bull City Brawl je prvenstveno Amaterski fight event, a takav je i fight card. Runde su 3x3 i zabranjeni su udarci nogom i koljenom u glavu, te laktovi. No sve ostalo je po standardu, nema kaciga niti štitnika za koljena.

Budući da sam navikao na našu Hrvatsku MMA scenu, bilo je zanimljivo uvidjeti neke sličnosti i razlike.

Za početak, svaki Bull City Brawl je rasprodan UNAPRIJED! Traži se karta više, a mala dvorana gdje se borbe tradicionalno odvijaju je ugodno popunjena, i to mahom MMA fanovima i njihovim obiteljima. Dvorana je puna kao šipak i posjećenost nije problem, niti je ikad bio.

Amerikanci imaju ipak drugačiji pristup sportu.

U razgovoru s organizatorom saznajem da borci NISU plaćeni za borbe, no refundirani su im putni troškovi i riješen smještaj ako putuju. Ovdje je dečkima važno da steknu iskustvo i probiju se na sceni. Oni koji su uspješni kreću u profi vode, što većinom znači odlazak iz Raleigh-Durhama u neki veći grad, većinom na zapadnoj obali, gdje su jači klubovi i jača trenerska imena.

Atmosfera pred event je začuđujuće opuštena. Organizator ne brine hoće li prodati event koji je već rasprodan. Sponzor im je Papa John's, izuzetno renomiran i dobar Pizza brand.

Nema one poznate užurbanosti i nervoze jer je već sve uhodano i već viđeno. Ovo je 14. event i za njih samo "business as usual".

Početkom priredbe kako to biva, nakon himne počinje se s prvom borbom i prvim parom boraca. Budući da su borbe amaterske, nivo vještine i talenta varira od borca do borca. Neki se ponašaju tipično za početnike, divlji, nervozni, i agresivni, dok su drugi opušteni i ne srljaju.

No, većina borbi završava prekidom uslijed TKO ili submissiona.

Planirano je 15 parova za event, no kako Slav kaže, neki su dobili "hladne noge" pa su odustali od borbe zbog "problema sa zdravljem". To je učestala pojava s kojom organizator kalkulira, jer kako kaže mnogi su spremni boriti se do dan-dva prije priredbe.

Bilo bi fer reći da kvaliteta borbi odgovara našim Challenger / Futures eventima, gdje se mlade snage mogu izboriti za mjesto pod suncem. Može se vidjeti svašta, od perspektivnih boraca koji znaju što rade, do onih kojima jednostavno nije mjesto u ringu.

No dosade sigurno nije bilo. Gospođa u svojim poznim četrdesetima je bila jedna od ring girls, a svojom figurom je zasjenila mnoge djevojke u publici, puno mlađe od nje.

U publici do mene sjede dvije žene, i po komentarima na borbe jasno je da znaju o čemu pričaju.

Kelly ima 46 godina, i trenira tajlandski boks. Priprema se za prvi meč u 5. mjesecu. Na moje iznenađenje odgovara smijehom, te me poziva da ju obavezno dođem podržati u debiju. Ubrzo zatim ona je najglasnija u publici dok bodri svojeg klupskog kolegu u ringu, i dere se KOLJENA, KOLJENA dok su borci u klinču.

Bull City Brawl završava uz klimaktički borbu dvoje lokalnih teškaša. Ovaj put vještina i cardio su ustupili svoje mjesto srcu i šaketanju. No to ne znaci da borba nije bila uzbudljiva i zabavna!

Nameće mi se neizbježna usporedba. Naši borci bi pomeli pod s mnogim dečkima ovdje. Čak i dečki na amaterskim turnirima bi demolirali ovaj roster. No i iznimke su očigledne. Kvalitetni borci se vrlo brzo ističu stilom borbe i ponajviše kontrolom, bilo u stojci ili u parteru. Kod nekih se vidi da je Bull City Brawl tek odskočna daska za daljnji napredak.

Uskoro će Bull City Brawl 15. Fight card se formira, lokacija je osigurana. ulaznice će biti brzo rasprodane, i dvorana do kraja popunjena. To je za Hrvatsku MMA scenu još uvijek Američki san.