Malo tko je rođen da bude prvak. Rijetko kad se talent, upornost, dobar trening i sreća spoje i daju nam savršenog prvaka, onoga za koga se, od trenutka kad stupi na MMA scenu, može reći da je samo pitanje vremena kad će držati pojas neke kategorije. Ukoliko borcu nedostaje samo jedan od tih elemenata cijela karijera može mu krenuti nizbrdo. Ako se zadržimo na UFC-u i njegovim borcima, savršen primjer borca u čiju svijetlu budućnost nitko ne sumnja je primjerice Brian T-City Ortega koji niže impresivne pobjede te se, iako ga zasad od pojasa dijeli nevjerojatno dobar Max Holloway, sportska javnost slaže da će jednom zasigurno biti prvak.

Postoje zatim i Gatekeeperi, čijih ćemo par primjera navesti kasnije. Prvaci ih vole jer prosječan gatekeeper može velik broj potencijalnih izazivača vratiti natrag niz ljestvicu, ali isto tako mu nedostaje ono nešto da se sam popne više ili čak preuzme pojas. Tyron Woodley odlično je definirao gatekeeper-e na primjeru Stephena Thompsona. „Wonderboy“ je svoje dvije prilike imao i sada s mjesta prvog izazivača ruši snove svima koji se žele dočepati Woodleya. „On će obaviti sav lagan posao za mene. Svi koji misle da žele napasti pojas moraju prvo proći kroz njega, a nikome to nije uspjelo“, zadovoljno zaključuje Woodley, koji će uvijek drage volje prepustiti Wonderboyu da se bavi borcima poput Darrena „The Gorilla“ Tilla.


Donald „Cowboy“ Cerrone još je jedan odličan borac koji je nažalost svaku veću priliku za sebe propustio, no vrlo rado pomrsi planove drugim borcima, i to čak u dvije težinske divizije. Kad je, počevši krajem 2013., u manje od dvije godine nanizao 8 pobjeda u lakoj kategoriji, među kojima i one nad Edsonom Barbozom, Eddijem Alvarezom i Bensonom Hendersonom, osigurao si je napad na titulu koju je tada držao Rafael Dos Anjos, pa je onda, naravno, zapeo na posljednoj stepenici, i to nakon tek nešto više od minute u kavezu. Nakon toga krenuo je njegov put prema vrhu u jednoj kategoriji iznad, i počeo je veoma dobro. Nakon četiri borbe s veltarašima imao je četiri pobjede prekidom, no onda su na red došli „veliki dečki“, oni visoko gore na rang ljestvici, oni koji će kauboja podsjetiti da će teško doći do vrha i da mu tamo na kraju krajeva i nije mjesto.

Nema mnogo boraca koji su na tako visokoj razini da napadaju pojas dva puta i to s razmakom od 7 godina. Demian Maia, 40-godišnji majstor brazilskog jiu-jitsua, već je godinama u samom vrhu sporta te je tako još 2010. dobio prvu priliku za napad na titulu. Tada se još borio u srednjoj kategoriji i nije mogao u gore vrijeme zaslužiti borbu za naslov, jer je tada pojas bio u rukama Andersona Silve. Maia je borbu izgubio, no nastavio solidnim izvedbama ostati pri vrhu kategorije. Poslije poraza od Chrisa Weidmana, Maia je ipak odlučio potražiti sreću u nižoj kategoriji. Nakon prve tri borbe do 77 kilograma činilo se da sve ide po planu, no zatim su uslijedila dva poraza koja bi bilo kojem drugom 36-godišnjem borcu značila da može prestati razmišljati o pojasu.


Demian Maia ipak nije odustao, nego je krenuo na trogodišnji ubilački pohod kroz rankove, pritom nadvladavši imena poput Matta Browna, Carlosa Condita i Jorgea Masvidala. Došao je Maia do druge prilike, u drugoj kategoriji i uz drugačijeg protivnika, no ishod je bio isti, i sada mu preostaje samo da nastavi vrebati leđa drugih boraca u usponu.

Za posljednji primjer uzet ćemo Jeremyja Stephensa. Lil' Heathen je u UFC-ovoj postavi već 11 godina, od svoje dvadesete. Redovito se Jeremy borio, bio je iznimno aktivan, nastupajući barem dva puta svake godine, a nekada i više, no porazi su dolazili jednakim tempom kao i pobjede te se nikako nije mogao istaknuti ni uzdići iznad prosjeka. U karijeri je napravio dovoljno materijala za nekoliko highlight kompilacija, no ni to mu nije pomoglo da naniže više od tri pobjede za redom u cijeloj UFC karijeri koja se sastoji od 28 borbi. Ipak, obzirom da na trenutnu četvrtu poziciju u perolakoj kategoriji, i predstojeću borbu s bivšim kraljem divizije Joseom Aldom, čini se da bi sjajne stvari mogle biti na pomolu za Stephensa. Pitanje je samo hoće li zbog gatekeeper sindroma, kao i toliko mnoštvo drugih, nakon svih godina, uspona, padova i stajanja na mjestu, i on pokleknuti na posljednjoj stepenici te biti nemilosrdno bačen natrag među prosjek.

Gatekeeperi su potrebni jer u svakoj kategoriji mora postojati određen odmak između samog vrha i manje kvalitetne opozicije. Upravo ta „dolina smrti“ kroz koju mora proći svaki potencijalni izazivač na putu prema gore u rangovima, dovoljan je pokazatelj je li netko dostojan boriti se za mjesto najboljega ili mu je mjesto među ostalim smrtnicima koji je nikada neće napustiti. I upravo taj dio svake divizije daje nam najzabavnije borbe poput Stephens vs Doo Ho Choi ili pak svake borbe Justina Gaethjea, čija će slika, ako nastavi ovim tempom, uskoro stajati pored definicije riječi gatekeeper u riječniku. Tužan, ali vjerojatno najtočniji način za slikovito opisivanje gatekeepera u ovom sportu je sljedeći. To su namrgođene figure koje stoje pred vratima, čuvaju ih i ne daju nikome unutra, a ni sami nemaju ključ.

V.A.