U opširnom novogodišnjem intervjuu za Index.hr, Mirko Filipović prisjetio se ključnih dijelova svoje velike karijere, izrazio je svoje mišljenje o odnosu države i sporta i ispričao je kako provodi prve dane sportske mirovine.

 

Je li mirovina zaista konačna odluka ili Mirku "vrag" neće dati mira?

 

"Mislim da sam dosta dao borilačkom sportu i da sam u njemu ostavio dubok trag. Nažalost, biološki zakoni vrijede jednako za sve i ne štede nikoga. Tijelo mi je posve izraubano i prepuno ozljeda. Neke će s vremenom zacijeliti, no neke će posljedice ostati trajne. Razne rupture i napuknuća mišića će s vremenom proći, no koljeno, na kojem je sve što je moglo puknuti puknulo, tu pomoći nema. Puknuo mi je meniskus, križni i kolateralni ligamenti, koljeno mi se poslije svakog treninga napuni tekućinom i takvo će biti do kraja života. Također, do kraja života imat ću probleme s kroničnim upalama tetiva, hvatištima sjedne kosti i ramenima. Iako, uz smanjeni intenzitet treninga i protok vremena i to će se vratiti u koliko toliko normalno stanje.

 

Što se tiče povratka, tu moram biti jako oprezan jer već vidim kako će te u slučaju da se vratim odmah izvući ovo pitanje i moj odgovor (smijeh). Šalu na stranu, trenutačno mi ni na kraj pameti ne pada razmišljati o eventualnom povratku. Što li će biti kasnije i je li sa zdravstvenog aspekta uopće pametno ulaziti u pripreme za borbu, koje su puno napornije i opasnije od samog meča, ne znam, no sad sam u mirovini i neka tako ostane."

 

Iza vas je fantastična karijera. Imate milijune fanova širom svijeta, u Japanu ste hodajuća legenda... Kako gledate na sve što ste postigli sad nakon što ste završili karijeru?

 

"Imao sam zaista dugu i bogatu karijeru i ponosan sam na sve sto sam napravio,na svaku svoju borbu, svaku pobjedu, ali i svaki poraz."

 

Vaš oproštaj i sve ono što se poslije događalo izazvalo je veliki šok, ne samo u svijetu borilačkih sportova. Kako na to gledate?

 

"Bilo pa prošlo. Sve što se događalo nakon odluke da se povučem svakako nije nešto što bi poželio bilo koji sportaš.  Nakon što su se svi mediji digli na noge, i to mnogi koji nikad ni slova nisu napisali o mojoj karijeri, i optuživali me za nekakav doping, histerizirali, nabacivali se blatom, svaki moj demantij izgledao je kao da skupljam perje bačeno s vrha nebodera. Prava istina je da sam ozlijedio rame i da mi je prijetila puno gora ozljeda ako nastavim trenirati. Samo je to razlog zbog čega sam prelomio u sebi da je dosta te agonije i svakodnevnih treninga pod bolovima. Većina nije pokazala nikakav interes da mi se jave i pitaju o čemu se točno radi pa da tek onda napišu nešto. Ovako im je bilo lakše i slađe. Poznato je da je pljuvanje najdraži hrvatski sport. Raspitivao sam se jesu li zbog moje suspenzije Hrvatskoj uvedene nekakve sankcije, jesu li poskupjeli krediti. Koliko sam uspio shvatiti, nisu. 

 

Uglavnom, USADA je objavila da zbog 'kršenja antidopinške politike' izriče sankcije. Ne zbog dopinga ili nekakvog pozitivnog nalaza na doping, već zbog obavijesti meni osobno da sam uzeo sredstvo koje kad se prijavi, tretira se kao lijek koji oni u pravilu odobravaju. Međutim, nužna je njihova dozvola. Nisam ju tražio jer jednostavno nije bilo vremena i tako sam prekršio njihova pravila. Suspendirali su me i točka. To je to. Ne mogu ništa, mogu se žaliti jedino upravi vodovoda. Iako pozitivnog nalaza na bilo koju nedozvoljenu supstancu nema, naši mediji jedva su dočekali da mogu vrištati o nekom dopingu. No, neka, ne dao bog većeg zla.''

 

Što vas je vuklo da se borite i kad ste prešli četrdesetu?

 

"Mnogi smatraju da je glad za novcem osnovni razlog. Međutim, to nije istina. Borbe su nešto u čemu uživam, njima sam posvetio život i teško se od tog načina života mogu rastati. Peter Aerts, jedan od najvećih boraca u povijesti kickboxinga i meni osobno najdraži, povukao se dvije dvije godine, ali danas, sa svojih 45 u Japanu ima borbu na priredbi gdje će biti i Fedor. Razumijem ga. Čovjek se bavi nečim što voli. Imati pravu ekipu oko sebe, uživati u borbi i još biti za to vrhunski plaćen, privilegij je koji rijetki imaju. Odlazak je uvijek težak i svi ga borci prolongiraju što duže mogu. Uglavnom dvije stvari presude – ili ozljede ili niz poraza nakon kojih više nisi zanimljiv ni publici ni promotorima."

 

Vidjeli smo da opako trenirate sa sinom. Možemo li uskoro očekivati novog Filipovića u ringu?

 

"Posvetio sam se treniranju sina. Ivan ima fantastične predispozicije. Međutim, sve ovo što radim s njim gledam u prvom redu kao igru za njega, za razvoj motorike, koordinacije, sposobnosti, vještine. Sve mu to sigurno može puno više pomoći u životu nego odmoći. Ipak, bit ću iskren, ne bih volio da odluči krenuti mojim putem. Taj je put prekrvav i tako zarađeni kruh je kruh sa sedam kora. Bez obzira što on odluči, fakultetsko obrazovanje nema alternativu. Toga mora biti svjestan."

 

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.