Profightstore Logo
 
Info i kontakt
Informacije
Tel: 0800 333 553
Vaš E-mail:
Trebam brzu info:
6 + 5 =
Moj profil
Košarica

Dodali ste u košaricu:

Košarica ukupno:
Shop: prolaz Cibona, Savska 28, Zgb  Info: 0800 333 553

Argentinci su hrabriji od Hrvata: Odbacili su Messija zbog 38-godišnjeg boksača! | Kolumna S. Mufića

27. prosinca 2012. 00:00
Argentinci su hrabriji od Hrvata: Odbacili su Messija zbog 38-godišnjeg boksača! | Kolumna S. Mufića
U godini u kojoj je Lionel Messi dostigao fantastičnu brojku od 91 gola, što za Argentinu, što za Barcelonu, najboljim sportašem njegove zemlje proglašen je boksač, a ispred fenomenalnog nogometaša ugurao se čak i olimpijski pobjednik u taekwondou.

Izbor boksačkog profesionalca srednje kategorije Sergija Martineza, koji će za dva mjeseca proslaviti 38. rođendan, za najboljeg sportaša Argentine u 2012. godini, te plasman taekwondoaša hrvatskih korijena Sebastiana Crismanicha na drugo mjesto, iznenadio je možda svjetsku javnost, ali sasvim sigurno ne i ljubitelje borilačkih sportova. Njima je već odavno jasno da se iza svakog velikog borilačkog šampiona skriva velika i dramatična životna priča.

Naravno, treba biti realan i priznati da ultimate fight, boks, taekwondo, karate, hrvanje i druge discipline borilačkog sportskog korpusa nikad neće ugroziti popularnost i raširenost nogometa, tenisa, košarke i drugih main-stream sportova. Međutim, kad se u ringovima pojavi šampion svjetskoga kalibra, poput Dempseya, Louisa, Alija ili Tysona, nema tog nogometaša, košarkaša ili tenisača, ma kako izniman i uspješan bio, koji bi mogao ugroziti globalni primat boksačkih primadona. Pritom su se u posljednjih 100 godina dogodile samo tri iznimke, a zovu se Pele, Michael Jordan i Tiger Woods.


Sjetimo se samo posljednjeg primjera, sjetimo se kakvu je euforiju kod navijača i medija prije 20 godina izazivao Mike Tyson! Bogomdani boksač u čije je džepove Don King natrpao toliko milijuna da je Mike prilikom svakog dolaska u Las Vegas mogao u tamošnjim dizajnerskim buticima obnoviti kompletnu garderobu, a nakon meča sve to ostaviti sobarima i konobarima. Njegova je sportska veličina za mene oduvijek bila neupitna, ali Tysonov mi je imidž globalne zvijezde postao očigledan jedne noći krajem osamdesetih godina kad se čak i moja baka ustala kako bi gledala TV prijenos iz Las Vegasa.

Tada vitalna 70-godišnjakinja probudila se usred noći i nije imala pojma ni što je boks, ni tko je Tyson, ali željela je vidjeti tog crnog nokautera o kojem svi pričaju. I upravo je to što nekog sportaša prepoznaje i prati publika koja nema veze sa sportom siguran pokazatelj da se radi o superzvijezdi, o šampionu za sva vremena.

Međutim, kad se iz Las Vegasa i Buenos Airesa vratimo u hrvatske okvire, brzo ćemo shvatiti da na Balkanu vladaju neke druge zakonitosti kad su u pitanju nagrade, priznanja i popularnost sportova i sportaša. Bez mnogo pretjerivanja ustvrdit ćemo da borilačke discipline i njihovi istaknuti predstavnici već godinama trpe maćehinski odnos dvaju stupova domaćeg sportskog establishmenta, Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) i većine sportskih novinara.

Najviše nepravde u tom smislu naneseno je Mirku Filipoviću, najboljem hrvatskom kick-boxeru i ultimate fighteru u posljednjih 20 godina. Ni HOO, ni strukovni novinari ni u jednom ga trenutku karijere nisu uzimali za ozbiljno kad se odlučivalo o tituli najboljeg hrvatskog sportaša. Neolimpijske discipline klimavih pravila s dosta krvi i niskih udaraca, kojima se Mirko bavio jednostavno su ignorirane, jer uvijek bi se pojavio neki tenisač, rukometaš, plivač ili skijaš, odnosno diskriminacijski rečeno – pravi, ozbiljan olimpijac uz kojeg Cro Cop nije imao nikakve šanse. Ni njegovi podjednako slavni prethodnici Vjekoslav Šafranić i Branko Cikatić nisu smjeli ni pomisliti na neko važnije društveno priznanje. Štoviše, Šafranić je i danas sretan što mu je HOO ostavio jednu ploču među zaslužnim hrvatskim sportašima na Jarunu.


Nisam zaluđen borilačkim sportovima do te mjere da smatram kako je Filipovića u posljednjih desetak godina bezuvjetno trebalo proglasiti najboljim sportašem Hrvatske umjesto jednog Draganje ili Balića ili Kostelića, ali treba znati da HOO već više od desetljeća dodjeljuje i nagradu za promicatelja Hrvatske u svijetu, koju Cro Cop nikad nije i neće dobiti. Četiri godine zaredom to priznanje stizalo je na adresu Blanke Vlašić. Pa zar postoji hrvatski sportaš koji tu nagradu zaslužuje više od Mirka?

Svima koji misle suprotno poručujem neka se sjete da je u jeku hrvatske euforije zbog olimpijskih uspjeha korpulentne mlade dame iz Dubrave i simpatičnog istarskog konobara u Londonu, najveći američki dnevni list USA Today objavio intervju s – Mirkom Filipovićem. Ako to nije promicanje Hrvatske u svijetu, onda neka mi netko pametniji objasni što je.

Maćehinski odnos HOO-a prema borcima osjetili su i drugi, primjerice Željko Mavrović. Utipkajte njegovo ime u tražilicu na službenoj stranici HOO-a i pronaći ćete samo dva rezultata, prvi iz 1992., drugi iz 2003. godine i u oba se Željkovo ime spominje tek usput. Ipak, Mavrović je dobio satisfakciju u izboru Sportskih novosti, odnosno hrvatskih sportskih novinara, koji su ga 1995. i 1997. godine proglašavali najboljim sportašem Hrvatske. Ta se nagrada dodjeljuje još od 1952. godine u muškoj i ženskoj konkurenciji, a samo pet puta (Mate Parlov triput i Mavrović dvaput) ju je osvajao izdanak borilačkih sportova.

Taekwondoašici Ani Zaninović 2011. godine nije pomoglo ni to što je postala svjetska prvakinja u olimpijskom sportu, jer pravorijek sportskih novinara bio je da Blankino svjetsko srebro u skoku u vis vrijedi više...

U svakom slučaju, kad se u Hrvatskoj dijele godišnje nagrade, predstavnike borilačkih sportova obično se gura što dalje od stola. Kimono i rukavica ne vrijede isto kao lopta ili reket.

Slobodan Mufić

Izdvojeno iz ponude