Gotovo je nemoguće odrediti točan početak profesionalnih borbi (poput boksa) s obzirom na to da jedni od najranijih prikaza tog sporta sežu još u sumersku civilizaciju kojih tri tisućljeća prije nove ere. Nakon više od pet tisuća godina mi i dalje uživamo i obožavamo adrenalin koji nam borilački svijet pruža, a sve se čini kako ta euforija ne misli stati.

Tomu u prilog svjedoči popularnost Ultimate Fight Championship (UFC) kompanije (čija se procijenjena vrijednost kreće oko vrtoglavih sedam milijardi dolara), a područje kombinatornih borilačkih vještina u popularnosti je najbrže rastući sport zadnjih godina. No često se, pak, govorimo li u terminima profesionalnih borilačkih natjecanja, proteže pitanje posljedicâ koje ona ostavljaju na borcu, a još češće to pitanje odlazi ili u zaborav ili se odbacuje kao nešto što se događa nekom drugom.

BAREKNUCKLE BORBA

U zadnje se vrijeme na borilačkoj sceni spominju domaća imena poput Marka Martinjaka, Ivana Gluhaka ili Gorana Reljića. To su momci koji su se okušali (i trijumfirali!) u jednom povijesno gotovo zaboravljenom obliku slobodne borbe – onom bez rukavica. Borba golim šakama, bez rukavica ili engleski kraće – bareknuckle borba tako je odnedavno u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u postala legalna, a u pojedinim se stručnim kružocima razmatra i kao sigurnija varijanta. No je li tomu tako?

Još nedavno su videozapisi s youtubea u kojima se ljudi tuku bez rukavica bili gotovo dijelom neke čudne, nasilne i zabranjene strane ovog omiljenog nam sporta. To se u Wyomingu u SAD-u promijenilo 2. lipnja ove godine gdje je održan prvi sankcionirani, legalni meč bez rukavica u Americi. Time, pak, dolazimo do pitanja zbog čega je gološaka borba uopće ilegalna i koji joj faktori idu u prilog, a koji govore protiv takvih natjecanja?

PROTIVNICI I ZAGOVORNICI GOLOŠAKE BORBE

Britanski je The Economist još 2015. revidirao povijest i propitkivao razlike sigurnosti koje su se činile svima općepoznate. Logično nam je misliti kako su udarci zadani uz pomoć rukavica sigurniji oblik „tučnjave“. No čim zagrebemo površinu ove pretpostavke shvaćamo da je pitanje malo kompleksnije prirode.

Tako, iako legalizirane u Britaniji i SAD-u, borbe bez rukavica još uvijek nisu dobile jednoglasnu, bezrezervnu potvrdu veće sigurnosti po dugoročno zdravlje od klasičnog boksa. Vrlo je vjerojatno kako s razvojem događaja kao što su BKB™ (Bare Knuckle Boxing) velika i opsežna istraživanja tek predstoje, ali neki od laičkih argumenata (ili još uvijek nedovoljno detaljnih i velikih istraživanja) kao prednosti i mane jednog i drugog dalje navode razne prednosti i mane.

Govorimo li u povijesnom kontekstu, rukavice su uvedene s početkom 20. st. primarno kao zaštita za ruke. Tako postoje brojni argumenti protiv njih prema kojima rukavice generiraju više momentuma (zbog većeg opsega rukavice i manje boli za udarača) koji je tako štetniji za mozak, više je udaraca s većom snagom upućeno direktno u glavu jer je time, logično, najlakše ostvariti nokaut.

Zagovornici, pak, bareknuckle borbe tvrde kako je bolje da strada šaka, njene kosti, nos ili pak jagodična kost, nego mozak. Pozivaju se, nadalje, i na veći boksački IQ kojim je potrebno primijeniti više različitih tehnika kako bi se borba završila u njihovu korist. Joe Rogan, američki stand-up komičar, čest sukomentator UFC-ovih borbi, ali i majstor borilačkih vještina (posjeduje crni pojas iz brazilskog Jiu-Jitsua, taekwondoa i karatea) u svom je podcastu „The Joe Rogan Experience“ također objasnio zašto je jedan od onih koji bareknuckle boks smatraju sigurnijim:

"Mislim da bi udaranje (u UFC-u) trebalo biti bez rukavica. Mislim da je sigurnije, a time bismo imali borce s manje mozgovnih oštećenja", govori Rogan koji dalje naglašava da je u bareknuckle borbi primarni fokus na preciznosti, većem promišljanju o udarcima te se samom zaštitom šake generira veća snaga kojom se udarac upućuje protivniku.

Rogan dalje postavlja jedno zanimljivo pitanje:

"Zašto je u MMA-u prihvatljivo nekoga udarati laktom u lice, ali biti bez rukavica je, navodno, velik problem?"

Dalje Rogan govori kako i u samom UFC-u ispočetka rukavice nisu bile obvezan rekvizit, ali su uvedene zato da bi kompanija od atletskih komisija lakše ostvarila legitimnost održavanja borbi, ali i zato što su borci shvatili da sa zaštitom mogu udarati višestruko jače (samim time biti uspješniji u nastupu). Zaključno govori:

"Gološaka bi borba ostvarila više površnih ozljeda poput posjekotina i lomova, no sve u svemu manje mozgovnih – dugoročnih oštećenja."

Iako konačan odgovor na pitanja veće sigurnosti još nemamo, a to naravno nije jedina stepenica koju borba bez rukavica mora proći na putu do šire publike – čije nam je savjete i uvide bolje čuti nego od boraca samih. Za Profightstore o ovoj smo temi tako porazgovarali s Markom Martinjakom, Goranom Reljićem i Ivanom Gluhakom, trojicom prvaka i pionira ove discipline.

MARTINJAK, RELJIĆ I GLUHAK O BORBI BEZ RUKAVICA

Goran Reljić, s nešto više iskustva u karijeri i Marko Martinjak kao UBBAD-ovi lakoteški i kruzer prvaci, a Gluhak, MMA veteran koji se također okušao u BKB-u, svojim su nam uvidima približili svijet borbe bez rukavica i kako to izgleda iz njihovih perspektiva. Zanimalo nas je ponajviše u čemu se razlikuju treninzi, misle li da je zbilja borba bez rukavica sigurnija od klasičnog boksa, zbog čega su odlučili okušati se u ovom, prema nekim – brutalnom dvoboju, kako čuvaju šake itd.

Kako se treninzi razlikuju od onih za MMA ili boks?

Martinjak navodi da kod njega razlike u treningu nema:

„Spremaš se kondicijski te tehničko-taktički. Ja sam kod sebe uveo to da fokusere i vreću odrađujem u MMA rukavicama (umjesto klasičnim boksačkim), te sam čak izbacio sparinge.“

Slično Martinjaku, Gluhak smatra da su razlike kod treninga u nijansama.

Reljić pak govori da svaki boksač, dakako, ima svoju viziju borbe bez rukavica.

„Moja je vizija ta da je puno pametnije bazirati se na brze ulaze i izlaze umjesto na otvorenu izmjenu udaraca zbog toga što jedan udarac često mijenja ishod meča“ – kaže.

„Rekao bih da je glavna razlika u tome što se ne baziram na dugačke kombinacije, nego na stvaranje kutova i osnovne kombinacije s manje udaraca u seriji“.

Zbog čega ste se odlučili boriti bez rukavica?

Martinjak govori kako je financijska ponuda bila odlična, no ipak navodi da je ključ bila upravo znatiželja:

„Prvi sam meč izgubio, ali sam ubrzo dobio novu priliku, pronašao se u ovom sportu te ga istinski zavolio. Volim reći da sam rođen za ovakvu vrstu borbe“.

Reljić: „Razlog zbog kojeg sam se odlučio boriti bez rukavica je taj što mi je trebao novi izazov i to mi se činilo idealno. Isto tako – htio sam unaprijediti svoje ručne tehnike“.

Gluhak: „Zbog toga što volim adrenalin, borbu i izazove. S obzirom na to da nisam klasični boksač – a u BKB-u se natječu razni sportaši borilačkog svijeta – time je izazov veći“.

Sva trojica govore da se po pitanju zaštite šaka zapravo ne može puno učiniti, ali ih se može ojačati na razne načine.

Kakva je razlika između primanja i davanja udaraca u borbi s rukavicama i bez nje; pridaje li se više pažnje obrani ili ostvarivanju nokauta?

Reljić: „Razlika je velika. Gola šaka je nešto što sigurno ne želite osjetiti na glavi, a upravo zbog toga velik dio svog treninga posvećujem nogama i brzim ulazima i izlazima te kružnom kretanju i stvaranju kutova. Po meni su noge obrana broj jedan.“

Martinjak: „Ja sam boksao uvijek na način da zadam što više udaraca, a što manje ih primim. U boksu s rukavicama prima se definitivno veći broj udaraca, a ovdje iako ima makljaže – svaki pametan borac gleda kako ih više zadati nego primiti.“

Nadalje, govori Marko, kako se smatra jednim od tehnički najbolje potkovanih BKB boraca pa mu je samim time lakše ostvariti nokaut.

Gluhak pak smatra da primanje zavisi do borca i kakav ima stil borbe:

„Netko ulazi u otvorenu borbu, neki boksaju s distance ulazima i serijama. U suštini, svaki je udarac isti bio s rukavicama ili bez, jedino što je bez njih veći broj lomova i posjekotina“.

Je li veća opasnost od ozljede šaka garancija sigurnije borbe?

Martinjak: „U svakom sam meču nešto polomio na šaci zbog toga što udariš u lakat, rebro, bilo što tvrdo. Zbog toga smatram da je opasnost po glavu manja nego u klasičnom boksu.“

Reljić: „Sigurnije je relativan pojam. Boks je sigurniji za neke dijelove tijela poput nosa, oka ili jagodične kosti, ali je s druge strane opasniji jer je veća količina udaraca upućena direktno u glavu i to zasigurno uzrokuje veliku štetu.“

No Reljić, suprotno Martinjaku, ne misli kako je manje udaraca bazirano na glavu.

„Ali u svakom slučaju želite gađati određeni dio nje kod kojeg je manja šansa da ozlijedite šaku.“

Gluhak je ipak uvjeren da je borba u klasičnom boksu štetnija i po dugoročno zdravlje jer, kako kaže:

„Udarajući u tijelo samo s bandažama niste u mogućnosti protivniku napraviti puno štete – zato svi gađaju glavu. No u klasičnom se boksu ipak prima puno više udaraca u glavu i tijelo kroz duže vrijeme (više rundi) što dugoročno može ostaviti veće posljedice“.

S obzirom na to da su trojica boraca naveli kako su u BKB ušli upravo iz znatiželje i zbog nekih novih izazova, smatramo kako bi to mogli biti presudni razlozi zbog kojih bi se sve veća publika mogla okrenuti upravo ovoj surovoj i čvrstoj disciplini. S odličnim borcima kao što su Marko, Ivan i Goran ne sumnjamo kako će vjernim boksačkim fanovima dobro doći ovakvo osvježenje u području kontaktne borbe.

Iako još ne možemo sa sigurnošću govoriti o sigurnosnom aspektu ove discipline, te tako tomu tek predstoje opsežnije analize i istraživanja, nadamo se rastu popularnosti BKB-a u svijetu, maloj promjeni i nekoj novoj stepenici u svijetu najjačih – a našim borcima želimo puno sreće i uspjeha u nadolazećim borbama.

N.S.