Filip Grgić sasvim sigurno nije ni slutio da će tog pekinškog jutra 2007. godine zauvijek osigurati životnu egzistenciju. Zlatna medalja na Svjetskom prvenstvu, koju je osvojio s nepunih 18 godina, za koji mjesec kad Sabor amenuje sportske mirovine jamčit će mu doživotnu državnu rentu od 6828 kuna. Naravno, isplata počinje tek kad Filip proslavi 45. rođendan, ali spoznaja da ga čeka financijski izvjesna i udobna starost, omogućit će mu da se bez egzistencijalnog stresa posveti sportskoj karijeri.

Ali nisu svi hrvatski majstori borilačkih vještina bili iste sreće kao Filip, koji je profitirao u međuvremenu ukinutim pravilom što je domaćinu Olimpijskih igara omogućavalo da u program uvrsti sport prema vlastitom izboru. Korejci su tako 1988. godine, objektivno preko reda, u olimpijsku obitelj ugurali taekwondo. Izvan domašaja uredbe koja jamči sportsku mirovinu ostali su karatisti, profesionalni boksači, majstori slobodne borbe i kick-boxinga, te ostalih manje popularnih vještina.

Sportsku mirovinu nikad neće dobiti Željko Mavrović i Stipe Drviš, Danil Domdjoni i Jelena Kovačević, Mirko Filipović i Branko Cikatić. Mnogima od njih državna potpora i nije potrebna, ali nisu svi bili Cro Copove vještine, sreće i poslovne sposobnosti. Mirka, ktome, čeka i kudikamo izdašnija saborska penzija.

Nije li Mavrović učinio više za hrvatski sport nego Filip Grgić? Nije li Drviš postigao najveći boksački uspjeh nakon Mate Parlova? Nije li Domdjoni nedvojbeno bio najbolji na svijetu u borilačkom sportu ništa manje cijenjenom i popularnom nego taekwondo i džudo? Što je s europskim medaljama, temeljem kojih bi penziju mogao dobiti i Marijan Beneš?

Na sva ova i slična pitanja doministar sporta Petar Skansi ima samo jedan odgovor: Zasad su kriteriji takvi kakvi jesu, dopunjavat ćemo ih bude li ubuduće više novca. Aktualna sportska vlast jednostavno se priklonila trenutačnoj olimpijskoj klasifikaciji, sa svim njenim vrlinama, manama i nepravdama. I bila je prilično škrta prema sportašima u odnosu na slične naknade vrhunskim sportašima u regiji.

Malo je sportaša, posebice u borilačkim vještinama, koji će u natjecateljskom ritmu ostati nakon 35 rođendana, a mirovina počinje stizati tek deset godina kasnije. Jasna je namjera zakonodavca, natjerati sportaše da se sami pobrinu za egzistenciju (ukoliko ju nisu osigurali zaradom u borilištu) prije nego posegnu za državnom potporom. Bugarski sportaši povlasticu mirovine uživaju odmah nakon ostvarenja vrhunskog rezultata, pa bilo to i prije 18. rođendana kao u Grgićevu slučaju. Srbija se odlučila za dobnu granicu od 35 godina, što odgovara natjecateljskom vijeku prosječnog sportaša, ali nagrađuje i medaljaše s kontinentalnih prvenstava, šahiste, pa čak i svjetske rekordere.

Lako je u ovim kriznim vremenima, kad je u svačijem džepu manje novca nego prije, ljutito odmahnuti rukom i zapitati se moramo li još jednog povlaštenoj kategoriji ljudi novcem poreznih obveznika isplaćivati nezarađene mirovine. Nije li i sam boksački izbornik Marijo Šivolija, svjetski doprvak 2005. godine, začuđeno konstatirao da će mu to srebro osigurati 5463 kune mjesečno do kraja života, a da istodobno njegova majka nakon 40 godina radnog staža iz mirovinskog fonda prima dvostruko manji iznos?

Gledajući takvim naočalama, sportske mirovine nisu ništa drugo nego poklon nas, poreznih obveznika  ljudima koji su se u naše ime na tatamiju ili ringu uzdignuli do svjetskog vrha ili sasvim blizu njega. Zašto se sami ne pobrinu za svoju budućnost? Ponajprije zato što visoko obrazovanje, kao i osmosatno radno vrijeme teško idu uz vrhunski sport. Međutim, suštinsko pitanje nije trebamo li i kome dodijeliti nekoliko tisuća kuna mjesečno, već kakav će utjecaj sportske mirovine imati na društvenu zajednicu.

A iskustva iz susjednih zemalja govore o enormnom porastu interesa za sve sportove, jer predano treniranje bilo koje olimpijske discipline, pa čak i onih koje u startu nailaze na podsmijeh poput trampolina ili sinkroniziranog plivanje, odjednom je postao način kojim se može osigurati mirna starost. Teško da ste mogli dobiti bolji argument kad svome djetetu budete objašnjavali zašto osim fakultetske diplome nije loše dobro baratati i rukavicama, reketom ili loptom.

Čak i sportaši koji su zaradili dovoljno za mirnu starost negdje u podsvjesti drže primjer svog slavnog kolege Mikea Tysona, koji je uspio potrošiti 300 milijuna dolara zarađenih boksom. Budite sigurni da sličnih primjera (naravno, uz kudikamo manje iznose) ima i u hrvatskom sportu i da će mnogi za koje biste pomisliti da su odavno materijalno zbrinuti zgrabiti ovu penziju kao slamku spasa.

Nije mi žao mojih poreznih kuna i nisam ljubomoran. Nitko me nije sputavao, dapače poticali su me da se bavim sportom, ali u tinejdžerskim danima bilo mi je ugodnije sjediti pred računalom ili televizorom. I ne osjećam se dobro kad vidim sportskog junaka, čovjeka čijoj sam se vještini nekad divio i čije su me pobjede beskrajno radovale, kako je u neimaštini prisiljen moliti pomoć. A takvih je danas sve više...

S. Mufić