Sunčano siječanjsko popodne 1998. godine u Cardiffu. Nekoliko sati prije nego će Branko Šobot boksati protiv Calzaghea i izgubiti meč za WBO supersrednjaški naslov, s povećim hrvatskim društvom sjedio sam u hotelskom baru. Čelno mjesto za stolom zauzeo je Zlatko Bagarić, koji će šest meseci kasnije biti ubijen, a oko njega je nekoliko momaka u elegantnim odijelima ili crnim kožnim jaknama. Oni su još među živima i zato im neću navoditi imena.

Ne radi se nužno o kriminalcima, mnogi od njih nemaju čak ni kaznene prijave, a kamoli presude. Međutim, to su ljudi čija imena možete gotovo svakodnevno naći u crnim kronikama, u tekstovima o nerazjašnjenim ubojstvima, otmicama, iznudama, švercu, reketarenju... Bagarića su mediji prozvali šefom zagrebačke mafije, no manje je znano da se 1990. iz Njemačke vratio s nadimkom Bokser i dobrim vezama među tamošnjim boksačkim menadžerima. Sklonost boksu naslijedio je od svog mentora, rodonačelnika balkanske mafije Ljube Zemunca, čiji je život skončao 1996. godine na frankfurtskom asfaltu, također nasilno. Ali naša priča o fenomenu i stoljetnoj simbiozi borilačkih vještina i organiziranog kriminala ne počinje ni u Frankfurtu, ni u Zagrebu, već još početkom 20. stoljeća na američkom kontinentu.

Newyorške mafijaške obitelji brzo su shvatile da se u profesionalnom boksu krije mnogo novca, pa su namještanjem popularnih dvoboja zarađivale milijune. Da pojasnimo o kakvim se iznosima radilo, spomenimo samo da je teškaški prvak Gene Tunney dvadesetih godina zarađivao milijun dolara po meču u vrijeme kad je slavni bejzbolaš Babe Ruth jedva mogao skupiti 50.000 dolara po sezoni, a Lacoste i Borotra igrali su tenis besplatno.
Organizirani kriminal, doduše, nije mogao doprijeti do najvećih zvijezda kao što su bili Dempsey, Louis, Marciano ili Patterson, ali nije bilo desetljeća u kojem mafija nije uspjela staviti pod kontrolu barem jednog šampiona. Primo Carnera izgradio je karijeru na namještenim dvobojima, a mafijaši su ga odbacili čim su shvatili da na njemu više ne mogu zarađivati.

Zlatno doba kriminalne kontrole nad profesionalnim boksom trajalo je gotovo dva desetljeća. Frankie Carbo, izdanak poznate newyorške obitelji Lucchese, uz pomoć svog philadelphijskog partnera Blinkyja Palerma (koji je umro tek krajem 2010. kao 91-godišnjak) imao je praktički monopolistički položaj u američkom boksu sve do početka šezdesetih godina.

Carbo bi jednostavno nazvao menadžera ili boksača i obrazložio im kakav ishod njihove sljedeće borbe očekuje. Najpoznatiji Carbov šampion bio je Sonny Liston, jedan od najvećih nokautera u ovijesti boksa, čiji su porazi protiv Muhammada Alija bili podjednako čudni kao i njegova naprasna smrt u 42. godini. Mafijaše starog kova iz boksa je potjerao Robert Kennedy, kojem je stariji brat John povjerio ulogu Mladena Bajića.

Ništa drukčije nije bilo ni s druge strane pacifičkog oceana. Japanske yakuze stekle su polovicom prošlog stoljeća položaj u društvu o kojem je talijanska mafija mogla samo sanjati. Naravno, ni tamošnje borilačke organizacije, poglavito K-1 i Pride, nisu ostavljene na uživanje samo sportašima i gledateljima. Nedavno svjedočenje Mire Mijatovića, australskog odvjetnika hrvatskog podrijetla, koji je ustvrdio da je japanski MMA sve do raspada Pridea bio u rukama yakuza, ne treba odbacivati, ni proglašavati pretjerivanjem. I sami borci priznaju dodire s japanskom mafijom, istina s pozitivnim predznakom zbog poklona i ekstravagantnih provoda u tokyjskoj okolici.

U međuvremenu, evolucijskim razvojem organizirani je kriminal pronašao nove, izdašnije izvore financiranja od profesionalnog boksa ili slobodne borbe, ali je ostao u prvim redovima uz ring i kavez. Mafijaše nećete vidjeti na teniskim mečevima i vaterpolskim utakmicama, njihovi sinovi ne treniraju odbojku, niti se njihove žene vole fotografirati s najboljim skijašima. Ne, ostali su vjerni borilačkim sportovima u najizravnijem obliku – počeli su ih svakodnevno trenirati.

I tu ponovno dolazimo do Zemunca, Bagarića i njihovih sljedbenika. Odavno su prestali zarađivati na boksu, štoviše u 21. stoljeću financijski pomažu perspektivnim boksačima na početku karijere, iako su svjesni da se pravi novac unutar sporta krije samo u nogometnom menadžerstvu. Pa što ih onda toliko veže za borilačke vještine, ponajprije boks?

Očito je da osjećaj nadmoći koji daje pobjeda u ringu, pa čak i puko promatranje i poistovjećivanje s nečijom pobjedom, pothranjuje njihov mačistički ego i olakšava im kontrolu nad okolinom. Vođa čopora i alfa-mužjak, koji neizostavno čuči u svakom pripadniku kriminalnog miljea, ulaskom u boksačko okruženje u sebi ponovno budi onog dječaka što je sanjao da postane najjači u svojoj ulici. Konačno, lojalnost podanika umnogome počiva na strahu, a ima li većeg straha od onog što ga izaziva pojava superiornog muškarca, koji nam može ne samo nanijeti fizičku bol, već nas poniziti i uništiti poziciju na društvenoj ljestvici?

S.M.