Profightstore Logo
 
Info i kontakt
Informacije
Tel: 0800 333 553
Vaš E-mail:
Trebam brzu info:
3 + 7 =
Moj profil
Košarica

Dodali ste u košaricu:

Košarica ukupno:
Shop: prolaz Cibona, Savska 28, Zgb  Info: 0800 333 553

Marijan Žižanović - Thai boxing

01. siječnja 2006. 00:00
Marijan Žižanović - Thai boxing

Marijan Žižanović je čovjek koji prije svega voli tajlandski boks. I ta ljubav je vidljiva prostim okom. Žiža je dokaz da je ovaj sport gori od bilo koje droge, te da prva ljubav uvijek ostaje zapisana velikim slovima.

Nerijetki su oni koji znaju da je upravo Žiža čovjek koji je ovu borilačku vještinu donio u Europu. No, on je prije svega trener kojem se i danas dive, čovjek koji je prošao sve vidove ovog sporta i koji mu, mogli bismo to tako reći, poznaje dušu. A ovo je priča o njegovom sportskom putu.

- Kao klinac počeo sam trenirati judo kao i većina tadašnje djece. Odrastao sam uz Kozara kino i u ono vrijeme, danas je to nezamislivo, vladali su šverceri kartama. Zbog njih je cijeli kvart počeo nešto trenirati. Jedni su se odlučili za klasični boks, a moja grupa, grupa s Britanskog trga, judo.
Slijedili su međusobni obračuni.
Uglavnom, trebalo je biti dominantniji od švercera, tadašnjih gradskih fakina. Nakon sto smo ih svladali, naša dominacija trajala je dvije godine. Vidjeli smo da se više nema smisla tuči po ulici i okrenuli smo se sportu. Tada se pojavio karate, pa smo počeli i to trenirati. Vrlo brzo shvatili smo da to nije ono što mi ustvari tražimo.
Upravo će karate odvesti Žižu u Švicarsku.

Na jednom od turnira primijetit će ga japanski trener.
- Pitali su me da li bih htio trenirati kickbox. Tada se upotrebljavao taj izraz, no radilo se o tajlandskom boksu. U to vrijeme Japanci i Tajlanđani nisu bili u dobrim odnosima. Zapravo, Japanci su Tajlanđanine smatrali nižom rasom, te sport (tajlandski boks) nisu htjeli zvati njihovim imenom.

Žiža ispred spavaone boraca Mejiro gym-a

- Uzmete li u obzir tadašnje vrijeme, shvatit ćete da je Hrvatima i sam spomen Japana zvučao jako daleko i strano. Ponuda o treniranju imala je prizvuk izraza znanstvene fantastike.

Razumljivo, ni Žižanoviću nije bilo jednostavno shvatiti, odnosno prihvatiti ponudu japanskih trenera. Međutim, saznao je da u taj dio svijeta putuje i Nizozemac Jan Plas, te se 1969. sa samo 24 g. upustio u avanturu koja će mu obilježiti život.
- Na prvom sparingu dobio sam low kickovima po nogama. U Europi je u to
vrijeme bilo nezamislivo udarati ispod pojasa. Nitko nije imao pojma što su to koljena ili low kickovi. Shvatio sam da se protiv tog low kicka ne može i odlučio ostati trenirati u Mejiro gym-u.

JAPAN

Najupečatljivije Žižine impresije vezane za Japan odnose se na hranu.
- To je bilo neko drugo vrijeme, vrijeme drvenih kuća po Tokyu. Najviše
me šokirala hrana. Bio sam naučen piti mlijeko, proteine. Tamo su mi
rekli da to piju samo djeca i homoseksualci i dali su mi tahu, neki
puding od soje. Od toga mi se povraćalo. U roku 15 dana sam izgubio 5 do 6 kilograma. Kad su to vidjeli, ustanovili da propadam, rekli su - Evo vam mlijeko, jedite što hoćete.

Borci su oduvijek imali u Japanu poseban tretman. Kako je to tada izgledalo?
- Već tada su nas limuzinama vozili na mečeve. Mejiro je tada bio
najjači klub na svijetu. Na svakom je treningu bilo 10 do 15 novinara.
Trener je bio Kurosaki, tvorac modernog K-1, od njega sve počinje. U
sjećanju su ostale i zgodne cure.
Japanke su opterećene borilačkim sportovima. To je kod njih kult i one se stalno vrte oko boraca. Zbog jedne sam produžio boravak tamo dva mjeseca, ali više nisam mogao. Nostalgija je bila previše jaka.


Borci koji su obilježili to vrijeme, članovi Mejira su Shima, prvi borac koji nije bio Tajlanđanin a na Tajlandu je osvojio naslov svjetskog prvaka, zatim Okao koji je u 101 meču nije znao za poraz, te Fudjivara.
- Dvorana nije bila grijana, a nakon treninga smo se mogli tuširati samo u hladnoj vodi. Navodno radi vena. Recimo, sjećam se da se Shima udarao pivskom flašom po potkoljenicama. To su neke brutalne metode treninga. Ovo danas je jako mekano.
Tamo su treneri s bambusovim štapom hodali između sportaša i udarali ih za bilo kakvo fuliranje. Kad ste isfulirali sklek, kad se niste digli na prste pri bilo kojim kružnom udarcu, trener bi vas opalio palicom. Odgajali su nas u bushido duhu, hrabrosti i poštenja.


RAZVOJ TAJLANDSKOG BOKSA U EUROPI

Po Mejiro gym dvorani, školi, danas se zove najpoznatiji i najjači klub u Amsterdamu, europskom centru tajlandskog boksa.
- Nizozemac Jan Plas i ja prvi smo Europljani koji smo učili tajlandski
boks u Japanu. Thom Harinck bio je na Tajlandu. Nekako smo se u isto
vrijeme vratili u Europu i počeli širiti tajlandski boks. U Nizozemskoj
je on vrlo brzo naišao na plodno tlo. To je bila demokratska zemlja i
nije imala kompleksa Istoka.
Tom Harinck razvio je popularnu Chakuriki školu. Međutim, u tadašnjoj
Jugoslaviji, Žižanović nije imao tako lagan put popularizacije ovog sporta.
- Pokušao sam razviti tajlandski boks, no bezuspješno. Kakvi udarci po
nogama, kakva koljena, da ne govorimo o laktovima. Izgubio sam volju.
Ali, jednog dana mi je došao Zoran Rebac koji je trenirao taekwondo i
zainteresirao se za tajlandski boks.


Po nagovoru, Žižanović počinje trenirati prvu grupu tajlandskih boksača. Međutim, s obzirom da sport nije priznat, borci se ne mogu natjecati osim izvan bivše Jugoslavije.
- Išli smo tu i tamo na neke turnire u Europi. Ali, tajlandski boks je tada bio tek u razvitku u Nizozemskoj, donekle popularan u Francuskoj. Tada je Rebac odlučio otići na Tajland. Budući da sam ja bio u Japanu, odlučili smo da on vidi kako to izgleda na Tajlandu, kako oni rade. Vrativši se napisao je knjigu o tajlandskom boksu.
Ni nakon toga u bivšoj državi nisu htjeli čuti za borbu u kojoj su dozvoljeni udarci koljenima. Sve do pojave Branka Cikatića.

CIKATIĆ POPULARIZIRA SPORT

- Na svu sreću Thom Harinck je negdje vidio Branka Cikatića koji je u to vrijeme trenirao full contact. Pozvao ga je u Amsterdam i onda je Branko napravio karijeru i tada je tajlandski boks postao u Europi priznat.
On je u stvari donio popularnost tajlandskog boksa u bivšu Jugoslaviju.
No, još uvijek stvari nisu išle lagano.
- Judo u to vrijeme nije bio olimpijski sport, karate još uvijek nije olimpijski sport. Uvijek su tu bili neki problemi. Prije deset godina govorio sam promotorima da će tajlandski boks istisnuti full contact. I što se dogodilo? Full contact gotovo više ne postoji. Zašto? Tajlandski boks je jedini ravnopravni oblik borbe.

Danas se tajlandski boks trenira u više od 60 zemalja, prema registraciji Svjetske federacije, što nije zanemarivi broj. Sve je popularniji. Bum je napravio u Skandinavskim zemljama (Irska, Švedska), dok su ga od država bivšeg komunističkog režima najviše popularizirale Bjelorusija i Češka. U Češkoj je to najpopularniji borilački sport. Naravno, Amsterdam je ostao europski centar. Gdje je Hrvatska?
- Kad se Rebac vratio s Tajlanda došao je s idejom da ponovno otvorimo
klub. Otvorili smo dva kluba. No, Rebac se vrlo brzo razočarao činjenicom da u Hrvatskoj nema ljudi koji imaju srca za taj sport, te brzo zatvara svoj klub. Zajedno smo počeli voditi ovaj drugi klub.
Franjić je radio ruke. Inače, on je bio prvak Jugoslavije u lakoj kategoriji. Rebac je radio noge, a ja sam sve to skupa ukomponirao kao kombinacije i pripremao sam taktike.

Tada je rođena prva generacija boraca. Iz te generacije je i Marko Kutleša, dvostruki europski profesionalni prvak.
- Tada smo imali 10 mladića koji su bili sposobni boksati s boksačima.
Zapravo, prvi puta je netko iz udaračkih sportova koji rade rukama i
nogama mogao parirati boksačima. Čak smo bili dominantniji od boksača. Počeli smo izlaziti van i ubirati rezultate. Međutim, Rebac je otišao u poslovne vode, a ja sam vodio klub u Sportskom društvu Metalac koje se, na žalost, nakon 90. raspao.

Žižanović odlazi u diplomaciju, u Češku. Međutim, budući da je bio poznat kao vrstan trener, Česi mu odmah nude da i tamo radi.
- Dao sam im prvog prvaka Europe u tajlandskom boksu, Petrača. Držao
sam seminare i u to vrijeme oni su već imali dosta klubova. Nakon Petrača, dolazi Pavel Majer, poznati K-1 borac. Uz njih, vodio sam još
jedno pet-šest vrhunskih boraca.


OD KUTLEŠE DO K-1

Po povratku iz Češke, ponovno na nagovor, počinje trenirati zaljubljenike tajlandskog boksa.
- Kutleša postaje profi prvak Europe u Beču. Tu je i Špekuljak, jedan od prvih ljudi koji su se borili u specijalnoj jedinici Lučko. Bio je veliki talent i sa mnom ima jako puno borbi. Samo je jednu izgubio i to za internacionalnog prvaka. Izgubio je jer se borio u dvije kategorije više od svoje. To je bila moja pogreška što smo na to pristali. On je jedan od najvećih talenata koje sam imao.
Slijedi suradnja s Mirkom Filipovićem.
- Tada je doživio krah kao K-1 borac. Japanci su tražili da ga trenira netko
iz tajlandskog boksa. Orsat Zovko je zamolio mene. Pripremali smo se, no
Japanci su rekli da Mirko više nema šansi na K-1. U tom trenutku Zovko
je jako puno pomogao Mirku. Dva puta je u vlastitom aranžmanu otišao u
Japan i tražio da Mirku daju još jednu šansu. Odlučili su mu udovoljiti i pružiti Filipoviću priliku u meču s Mikeom Bernardom. Bernardo je tada bio udarač, nokauter non plus ultra.

Žiža je dugo proučavao Bernarda i našao spasonosnu kombinaciju. Zadnji desni direkt, desni kroše, lijevi high kick dugo se vrtila i još uvijek se vrti u reklamnim spotovima K-1.
- Mirko je u to vrijeme bio jako skroman dečko, iznimno vrijedan. No, počeli su se oko njega vrtjeti ljudi raznih profila kao oko svake zvijezde. Nije imao snage da izdrži te pritiske sa strane i počeo je nepotrebno ulaziti u sukobe. Sukobio se s Brankom Cikatićem. Nepotrebno. Uglavnom, rekao sam mu da smo pročitani. Kombinacije koje smo radili svi su vidjeli, bilo je potrebno dalje napredovati u tehnici.

Intervju Japanskom listu
Došli smo do sukoba oko sustava treninga. On je okretan, brz i inzistirao sam na koljenima, no on nije volio klinč. Sto je čudno kad znamo da danas radi ultimate fight. Otišao sam jednom od njega, na nagovor sam se još jednom vratio ali nije išlo. Razišli smo se u najboljim odnosima.


BRESTOVAC - NOVA NADA

Slijedi suša sto se kvalitetnih, srčanih boraca tiče. Kutleši je u sparingu s Filipovićem, zbog razlike u težini, stradalo koljeno te je neko vrijeme morao mirovati. Novo borilačko ime Marijana Žižanovića, ime koje miriši na uspjeh je - Mladen Brestovac.
- Na jednom dogovorenom sparingu Mirko se zaboravio i Mladenu, koji
nije imao niti gumu, slomio zub. Mladen je tada imao 15 godina i majka
mu je nakon operacije zabranila da dalje trenira. Ali, nakon dvije godine se ipak vratio. Od tada trenira dva do tri puta dnevno i mislim da je u dvije godine napravio puno više nego mnogi u cijeloj karijeri.

Najveće priznanje ovoj Žižinoj tvrdnji je nastup u Amsterdamu, kada su Brestovca u meču s Al Imrom (prvim čovjekom iz Afrike na K-1) najavili kao nasljednika Petera Aertza. I to Petera koji je u svojim najboljim vremenima bio pojam tehnike. Pitate li Žižanovića koji je njegov omiljeni K-1 borac, izabrat će upravo Aertza iz tog razdoblja. Brestovac je meč okončao nokautiravši Egipćanina.

- Mladen je sada u fazi ulaska u sam vrh K-1 boraca. Jednu šansu smo
imali u Pragu (Heaven or Hell), no budući da je taj dan Mladenova mama
imala tešku operaciju mozga on je bio potpuno psihički odsutan.
Suparnik ga je pogodio palcem u oko, zatvorio ga i sudac je prekinuo
meč. Drugu priliku smo imali u Bratislavi (30. listopada) no Mladen je na treningu pogodio nogom u vrh lakta i ozlijedio kost stopala.

U Mladenovim pripremama pomažu mi Dragan Vujović u ergometrijskom dijelu, Branko Zemunik tri puta tjedno s njim radi utege, a svako jutro s Mladenom boks radi Drago Dragić Indos i Peša. Bez ekipe se ne može.

Mladen je još jedan kandidat za odlazak u Japan. Kvalifikacije će odraditi u Milanu. Osim Brestovca oporavio se i Kutleša s kojim Žiža planira doći do K-1 Max kvalifikacija. Priča se nastavlja... Žiža živi onako kako to samo veliki treneri,
treneri nad trenerima mogu.

Žižin klub u zagrebačkom naselju Voltino