Prije nekoliko godina svjetski i europski doprvak u amaterskom boksu Tadija Kačar ispričao mi je poučnu anegdotu o svom neuspješnom pokušaju profesionalizacije nakon što je na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine osvojio srebrnu medalju. Stariji od braće Kačar sastao se s nekim francuskim menadžerom, koji mu je predložio da se ostavi amaterizma i počne ozbiljno zarađivati boksajući.

- Odmah smo počeli razgovarati o novcu i mojim budućim zaradama. Menadžer me pitao koje iznose očekujem. Sjetio sam se da je otprilike u isto vrijeme naš poznati nogometaš Dragan Džajić iz Crvene zvezde prešao u francusku Bastiju i da je pri potpisivanju ugovora tražio i dobio 100.000 njemačkih maraka. Odlučio sam i ja ispaliti isti iznos, a menadžer se samo nasmijao i rekao 'momče, u boksu se novac ne dobija nego zarađuje'. Razgovor je time bio završen i ja nikad nisam postao profesionalac – objasnio je Tadija Kačar.

I zaista, nijedan hrvatski borac s kojim sam razgovarao u posljednjih 20-ak godina nije mi rekao da je imao sreće i da je uz relativno malo muke brzo došao do novca i sportskog uspjeha. Baš svaki se potrudio naglasiti da je krvavo zaradio svaku marku, dolar ili euro, da su ga menadžeri, treneri ili promotori zakidali, da je karijeru često financirao obiteljskom ušteđevinom i da je prije ili kasnije morao pokucati na vrata bogatog mecene.

Osim malobrojnih izuzetaka, poput Željka Mavrovića ili Stipe Drviša koji su karijere završili kao kunski milijunaši, hrvatski boksači koji su karijere gradili nakon 1990. godine nisu mogli osigurati egzistenciju. Branko Šobot, Vedran Akrap, Stjepan Božić, Mario Preskar, Aske Vojnović i drugi njihovi kolege potpisivali su i unosne ugovore, boksali i za svjetske naslove ili razvukli karijeru na više desetljeća, no ozbiljan novčani ulov ipak ih je mimoišao ili nije bio proporcionalan uloženom trudu (s putovnicama neke zapadnoeuropske ili sjeveroameričke zemlje sve bi bilo kudikamo drukčije).

U međuvremenu, prvih godina 21. stoljeća hrvatskim se borcima otvorilo novo tržište slobodne borbe. Priliku je najbolje iskoristio Mirko Filipović, koji je popularnost i zarade iz K-1 ringova umnogostručio prelaskom u ultimate fight. Inoki, Pride, UFC i Dream natjecali su se za njegove usluge i podizali cijenu do neslućenih iznosa. Vrhunac je bio meč protiv Franka Mira u rujnu 2010. godine, iz kojeg je Cro Cop izašao bogatiji za više od 1,000.000 dolara.

Mirko se više ne bori pod okriljem UFC-a i sedmeroznamenkasti iznosi su prošlost, ali zabluda je da ga se u smiraj karijere može angažirati za malo novca. I dalje je najplaćeniji Hrvat u borilačkim sportovima i sasvim sigurno među desetak najplaćenijih boraca svijeta. Kad bi kompletna hrvatska borilačka zajednica stavila godišnju zaradu na hrpu, Filipovićeva bi cifra i dalje bila veća. Ovisno o disciplini, Cro Cop svoje udaračke usluge posljednjih mjeseci naplaćuje i nekoliko stotina tisuća dolara.

U drugom prihodovnom razredu, ali daleko iza vodećeg Mirka, našli su se Igor Pokrajac i Goran Reljić. Za posljednji dvoboj protiv Magalhãesa u Torontu The Duke je dobio 17.000 dolara, a za prethodnu pobjedu protiv Maldonada dvostruko više (zbog bonusa za pobjedu). Radi se, međutim, o brutto iznosima od kojih treba odbiti porez, troškove priprema i trenera. Indijski SFL ne objavljuje koliko plaća borce, ali izvjesno je da Reljić ne zarađuje više od Pokrajca. U domaćim MMA kavezima i ringovima ne može se, naravno, osigurati egzistencija, ali tržište je sve živahnije i regionalni ultimate fighteri prosječno zarađuju oko 500 eura po meču. S obzirom da se radi o najprogresivnijem borilačkom sportu (u domaćem karateu, taekwondou, džudu, hrvanju i boksu zarade su postale pravi raritet), u sljedećim se godinama može očekivati porast spomenutih iznosa.

Boksački novčanici još su tanji, što je razumljivo s obzirom da Hrvatska trenutačno nema borca spremnog za najviše domete. Kuriozitet je da danas na najviše novca može računati amaterski boksač. Superteškaš Filip Hrgović sklopio je vrlo unosan ugovor s Astana Arlansima, momčadi Svjetske boksačke serije (WSB), koji mu mjesečno jamči i više od 10.000 dolara. Njegov klupski kolega iz BK Leonardo Hrvoje Sep može zaraditi otprilike polovicu tog iznosa.
Kad su profesionalci u pitanju, cijena manje uspješnih i manje ambicioznih boksača ovisi o omjeru pobjeda i poraza, kategoriji, podrijetlu, dobi, odnosno ukupno uzevši o reputaciji u boksačkom svijetu. Anonimni slovački profesionalac s višestruko više poraza nego pobjeda košta oko 100 eura po rundi. Pritom nije bitno koliko je rundi izdržao na nogama, već u koliko je rundi ugovorena borba.

Međutim, cijena može narasti i do nekoliko tisuća eura po rundi. Najbolje to zna Stjepan Božić, koji je prije pet i više godine, u zlatno doba svoje karijere, u Hrvatskoj boksao protiv Nadera Hamdana, Julija Vasqueza i Roman Aramjan, odnosno suparnika koji su koštali od 10.000 do 30.000 eura.

U obrnutoj situaciji, kad prosječni i ne odveć uspješni hrvatski boksači odlaze u inozemstvo (kod kuće je bez izdašnog sponzora nemoguće organizirati priredbu, a kamoli nešto zaraditi), mogu uprihoditi otprilike 1000 eura po rundi, a maksimalna cijena kreće se oko 2000 eura. Ponekad je unosno i treniranje s europskim šampionima. Sparing se plaća do 1000 eura tjedno, a domaćin snosi i troškove putovanja i boravka na pripremama. Posljednjih godina cijene su zbog globalne recesije dodatno pale, a naši dobro upućeni borci i treneri tvrde da su u inozemstvu promotori „triput škrtiji nego u Hrvatskoj i teško je od njih izvući svaki euro“.

S. Mufić