S kakvim se učinkom završili profesionalnu karijeru u full-contactu?

- Postigao sam 24 pobjede, a savršni učinak kvarila su mi jedino dva poraza i jedan neodlučeni meč protiv Valere. Oprostio sam se od borilačke karijere kao 36-godišnjak, mogao sam se boriti još koju godinu, no više nisam imao motiva. Sportske ciljeve sam ostvario, a zarada nije bila tako izdašna da bi me zadržala u ringu.

Jeste li i dalje trenirali u Teatru ITD?

- Trenirao sam u vlastitom štaglju. Boksačka vreća visila je na gredi. Sparing-partner bio mi je jedan od naših najboljih boksača Damir Škaro i to odmah nakon što je osvojio broncu na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Sparirali smo 21 rundu dnevno i to jednu rundu boksa, pa jednu rundu full-contacta.

Koliko ste trenirali potkraj karijere?

- Moji taktičko-tehnički treninzi trajali oko 90 minuta, a kondicijski treninzi nešto više. Trenirali smo dvaput dnevno. Prije podne se radilo na kondiciji, a popodne se spariralo. Ujutro bih eventualno odradio dionice trčanja, tek toliko da se organizam probudi.

Kakve su sedamdesetih godina bile spoznaje o sportskoj prehrani, vitaminima i suplementima?

- Nikad u životu nisam uzimao nikakve dodatke prehrani. Hranio sam se zdravo-seljački i to mi je bilo dovoljno. To sam si mogao priuštiti, jer suplemente nisu koristili ni drugi sportaši. A danas gledam kako mladi dečki tijekom treninga trpaju u sebe razne tablete i praškove. Uvjeren sam da rekreativcima nikakvi dodaci nisu potrebni. Vrhunski sportaši su druga priča.

Imate li kakvih posljedica po zdravlje?

- Ništa posebno, jedino pri promjenama vremena osjećam bolove u potkoljenici. To je posljedica silnih udaraca i raubanja u neadekvatnim uvjetima. Svaki vrhunski sport ima svoju cijenu.
 

Detalj iz meča Šafranić - Cikatić u zagrebačkom Domu sportova

 

Pratite li stanje u modernim borilačkm sportovima?

- Pratim, najbliži sam Mirku Filipoviću, kojeg sam pratio i na mečevima u Japanu. Smatram ga jednim od najboljih boraca koji se ikad pojavio u K-1 organizaciji i pomalo mi je žao što se uopće posvetio ultimate fightu. Atmosfera u Tokyju i atmosfera na UFC-ovim turnirima se ne mogu uspoređivati. Japanci su na viteški, kulturni način navijali za svakog borca, divili su im se, a Amerikanci dolaze na UFC liječiti svoje frustracije.

Smatrate li se pretečom modernih gladijatora poput Cro Copa?

- Ne smatram se pretečom, ali prije više od 30 godina popularizirao sam discipline iz kojih će kasnije izrasti K-1 i ultimate fight. Ponosam sam što je i moje ime među zaslužnim hrvatskim sportašima koji su dobili ploče na Jarunu. Jedini sam iz karatea, full-contacta i kick-boxinga.

Koja je osnovna razlika između borilačkih disciplina nekad i danas?

- Danas je kudikamo više prilike za nastupanje, više turnira i borbi nego u moje vrijeme. K-1 borbe održavaju se na svakom koraku, jer ljudi vole cirkus i zabavu.

Dakle, sport se razvio u show?

- Naravno i u tome nema ništa loše. Jedino što me smeta u današnjim borilačkim sportovima je očigledna zloporaba dopinga. Poneki borci preko noći jednostavno nabujaju, to je nemoguće postići prirodnim putem. Znam da pomicanje granica i rušenje rekorda donosi novac, ali doping je uvijek štetan za ljudski organizam.

Kakvo je Vaše mišljenje o ultimate fightu?

- Ja bih to zabranio. Meni se to uopće ne sviđa. Kakvo je to umijeće potrebno da bi se suparnika koji leži na podu udaralo nogom, šakom ili laktom? Tu nema draži, vještine, tehnike, to je čisto mesarenje.

Jeste li osigurali egzistenciju tijekom sportske karijere?

- Teško je to procijeniti, jer nitko ne zna što mu donosi budućnost. Što više imaš, više tražiš i više trošiš. Još tijekom karijere dosta sam zaradio od kafića Ipon, koji je odlično radio. Nismo stizali oprati čaše, toliko je posla bilo. Dok sam trenirao u Karate klubu Vrapče, dobio sam ponudu da se trenerski angažiram u Švedskoj. Ivan Jarnjak bio je tada predsjednik kluba, kasnije je postao i predsjednik Karate saveza Jugoslavije, pa mi je pomogao da otvorim kafić. Tako sam odustao od inozemstva. Ipon sam prodao tek 1998. godine. Mogao sam ga zadržati i dalje, no posvetio sam se zaštitarskom biznisu.

Kako je došlo do osnivanja Sokol Šafranića?

- U San Franciscu sam 1989. godine držao seminar u karate akademiji i tamo se pobliže upoznao sa zaštitarskim poslom. Praktički sam prekopirao poslovni plan i na tadašnjoj općini Susedgrad u Zagrebu zatražio osnivanje zaštitarske tvrtke. Angažirao sam 1991. godine oko 170 vrhunski pripremljenih ljudi i odmah dobio ugovore sa Cibonom i Dinamom. Potom sam otvorio i podružnicu u Sarajevu, a namjeravao sam se proširiti i na Beograd, ali u tome me spriječio rat.
 

Pred kraj karijere u naponu snage

Vaša je tvrtka brzo postala sinonim zaštitarstva?

- Posao je cvjetao, imidž je bio fenomenalan. I onda sam odlučio prodati 50 posto udjela u vlasništvu.

Kome? Zlatku Mariću?

- Ma kakvom Mariću! Odakle njemu novac?! Zlatko je bio moj učenik, da ne kažem potrčko. Prodao sam udjel francuskom poslovnom partneru, da bismo 1998. godine obojica prodali svoje udjele francuskoj kompaniji Group 4. Međutim, tadašnji je zakon nalagao da tvrtka koja se bavi zaštitom ljudi i imovine ne smije biti u stranom vlasništvu, pa je vlasništvo fiktivno uknjiženo na ime Zlatka Marića. Tako sam se povukao iz biznisa, a kako je Marić kasnije stekao stvarno vlasništvo nad kompletnom tvrtkom – nemam pojma!

Čime se danas bavite?

- Uživam, treniram, družim se s prijateljima. Nakon zaštitarskog ušao sam u građevinski biznis. Trenutačno je na tržištu zatišje, očekujem bolja vremena.

Trenirate li i danas?

- Svaki dan sam u teretani, ali kao rekreativac. Znači, nemam neke posebne planove i ciljeve. Treniram kad i koliko me volja.

Zašto se niste posvetili trenerskom poslu?

- Radio sam kao trener karatea tijekom početkom osamdesetih godina i imao odlične rezultate. Bio sam i hrvatski izbornik, najviše sam forsirao karatiste iz Tempa i svog Vrapča. Karate je tada bio popularniji nego danas. Ljudi su gledali filmove Brucea Leea i dolazili na treninge.

Jeste li aktivni u nekoj sportskoj organizaciji?

- Angažiran sam u Udruzi sportaša i rekreativaca, zajedno s desecima vrhunskih hrvatskih šampiona iz svih sportova. Zatražili smo nedavno ravnopravan status u isplati naknadama za izvrsnost i u neolimpijskim sportovima. Zar je trud i znoj u olimpijskim sportovima vrijedniji od moga?

Što biste promijenili u svojoj sportskoj karijeri?

- Svoj životni put ne bih preporučio nikome, ali ga ne bih ni mijenjao. Rođen sam u Hrašću, bio sam dečko sa sela i kao 16-godišnjak ostao sam bez oca. Pošao sam na kovinopojasarski zanat kod Ivana Šikića u Vlašku 81 i upisao studij uz rad na Kineziološkom fakultetu. Uzdržavao sam se radeći kao redar na plesnjacima u Studentskom centru i Teatru ITD. Zadovoljan sam svojim životnim putem, jer za bolji nisam znao.

Slobodan Mufić