Profightstore Logo
 
Info i kontakt
Informacije
Tel: 0800 333 553
Vaš E-mail:
Trebam brzu info:
Moj profil
Košarica

Dodali ste u košaricu:

Košarica ukupno:
Shop: prolaz Cibona, Savska 28, Zgb  Info: 0800 333 553

Zaboravljene legende | Vjekoslav Šafranić: Za meč protiv Cikatića dobio sam novi Wartburg

05. prosinca 2012. u 12:00
Zaboravljene legende | Vjekoslav Šafranić: Za meč protiv Cikatića dobio sam novi Wartburg
Kažu da u povijesti hrvatskih borilačkih disciplina postoji „sveto trojstvo“: Šafranić-Cikatić-Filipović. U vrijeme dok je Cro Cop tek učio hodati, a kasniji K-1 pobjednik bio tek splitski tinejdžer, kroz borilačku scenu probijao se danas 63-godišnji Vjekoslav Šafranić.

Nakon desetljetnog iskustva u karateu, silom prilika našao se u full-contactu, disciplini koja će mu do sredine osamdesetih godina 20. stoljeća donijeti slavu i novac, status celebrityja, te reputaciju prve istinske zvijezde mješovitih borilačkih vještina u Jugoslaviji.

- U svijet borilačkih sportova krenuo sam kroz karate od 1966. godine. Bio sam višestruki prvak Jugoslavije, što danas vrijedi poput naslova prvaka Europe. Konkurencija je na nacionalnoj razini bila zaista strašna. U Nici sam 1976. postao svjetski prvak, a godinu prije sam osvojio naslov apsolutnog europskog prvaka. I onda me je tadašnji jugoslavenski izbornik Ilija Jorga izbacio iz reprezentacije.

Čime ste mu se zamjerili?

- Ah, optužio me da sam se borio kao profesionalac u full-contactu, što se tada smatralo prijestupom. Jorgi je iz nekog razloga bilo strašno stalo do amaterizma. Istina je da sam nastupio u jednom meču u Splitu, ali nisam ništa zaradio. Organizator mi je platio samo troškove putovanja i smještaja.

Znači, Jorga je iskoristio priliku da Vas se riješi?

- Smetao sam mu još odavno, stalno me je pokušavao izgurati iz reprezentacije, a 1976. je konačno dobio i povod. I prije toga nije mi dopuštao nastupe u pojedinačnoj konkurenciji na kontinentalnim i svjetskim natjecanjima. Iako sam imao najbolje rezultate, u reprezentaciji sam se borio samo u momčadskoj konkurenciji. Jednom me morao pustiti na Europsko prvenstvo, jer su pravila propisivala da moraju nastupiti apsolutni nacionalni prvaci. I naravno, iskoristio sam priliku i postao europski prvak.

Koji je bio Vaš sljedeći potez u karijeri?

- Tu je uglavnom završila moja karate priča. Kao 27-godišnjak, u naponu sportske snage našao sam se u nedoumici čega se prihvatiti sljedeće. I onda mi je jedan od naših najvećih poznavatelja borilačkih sportova Žarko Modrić ponudio da se borim za europskog prvaka u full-contactu protiv slavnog francuskog borca Dominiquea Valere. Bilo je to u listopadu 1976. godine u Beču. Njemu je trebalo mečeva da bi mogao napasti svjetski naslov, a u Europi se nitko nije želio boriti s njime.
 

Slavni francuski borac Dominique Valera i Vjekoslav Šafranić u Zagrebu
 
To baš nije imalo previše veze s karateom?

- Full-contact je bio sasvim drugi sport u odnosu na tadašnji, pa i današnji karate. Bio sam prilično krut, a u ringu se tražila fleksibilnost. Počeo sam odmah trenirati boks kod našeg pokojnog šampiona Ivana Prebega. Nije mi bilo lako prilagoditi se novim borilačkim disciplinama, koje su za mene tada bile nepoznanica, a nisam imao ni trenera koji bi me poučio. Morao sam zaboraviti ipone i vazarije i usredotočiti se na udarce, runde i nokaute.

Kako ste prošli u Beču?

- Izgubio sam nokautom u 1. rundi. Krenuo sam žestoko, ali Valera je bio izvanredan majstor i brzo me pobijedio. Ktome, iza sebe je imao i trenera i liječnika i masera, zapravo cijeli stručni tim. A meni su u pripremama pomagali dečki iz kluba, koji su o treninzima znali manje od mene. Tad sam prvi put u životu nešto zaradio u meču. I odmah sam od Valere zatražio revanš.

Je li Valera pristao na uzvratni meč?

- Odmah smo se dogovorili za borbu u zagrebačkom Domu sportova u prosincu 1976. I opet sam izgubio, ovaj put nokautom u 3. rundi. U sljedećim sam mečevima ipak bio uspješniji, zaredale su se pobjede i 1982. postao sam u Hong Kongu svjetski prvak u full-contactu.


Koliko je gledatelja pratilo uzvratni meč s Valerom?

- Tisuću ljudi ostalo je izvan dvorane. U ono vrijeme Dom sportova mogli su napuniti samo Lepa Brena i Šafranić.

Nakon Hong Konga uslijedio je legendarni meč protiv Branka Cikatića?

- Ta borba dogodila se na moju inicijativu 1983. godine. Smatrao sam da bi to bilo odlično za popularizaciju borilačkih sportova. Načelno je Cikatić pristao, ali je tražio lovu od koje mi se zavrtilo u glavi. Na kraju je popustio i sve smo se lijepo dogovorili. Međutim, problemima tu nije bio kraj.
 

Sudac proglašava Šafranićevu pobjedu u dvoboju protiv Cikatića

Što se dogodilo?

- Za trenera sam angažirao profesora Branka Kuleša, upisao sam kineziološki fakultet i uspješno spojio praksu i teoriju. Tada sam naučio kako potrošiti manje vremena i snage na treningu, a pritom postići veći učinak. Dotad sam se razbacivao snagom, bez pravog efekta. Primjerice, tri dana uoči prvog meča s Valerom trčao sam po 15 kilometara, što je suprotno svakoj logici. Uglavnom, bio sam savršeno spreman za Cikatića, da bi na sparingu naletio glavom na suparničko koljeno i zadobio napuknuće frontalnog sinusa. Ostao sam sedam dana u bolnici i morao sam otkazati nastup.

Na kraju ste se ipak borili s Cikatićem?

- Do borbe je došlo nešto kasnije. Interes publike i medija bio je nevjerojatan, jer Cikatić je predstavljao Dalmaciju, a ja Zagreb. Tenzije su i tada bile snažne, baš kao i danas. Pobijedio sam odlukom sudaca nakon sedam rundi u prepunom Domu sportova. Sjećam se da je Branko bio prilično nekorektan, stalno me pokušavao udariti nakon sudačkog prekida. Ali sljedeći dan došao je u moj kafić Ipon u Vrapču sa sunčanim naočalama da mu se ne vide podljevi po licu.

Koliko ste zaradili u tom meču?

- Dobio sam novog Wartburg karavana!

A što je dobio Cikatić?

- Ma dobro, dobili smo obojica i postotak od prodanih ulaznica.

O kakvim se iznosima radilo?

- Od 30 do 50 tisuća njemačkih maraka.

Početkom osamdesetih godina to je bio popriličan novac!

- Ovisi kako na to gledate. Tada to nije bilo malo, ali za današnje zarade u K-1 i ultimate fightu radi se o sitnim iznosima. U svakom slučaju, novac mi nije bio glavni motiv u karijeri.

 Jeste li ponudili Cikatiću priliku za revanš?

- Razgovarali smo odmah o revanšu, ali Branko je tražio da se borimo već za nekoliko tjedana. Sad sam ja njega počeo ucjenjivati i tražiti lovu, tako da od toga nije bilo ništa.

S kime ste se pripremali se mečeve krajem sedamdesetih godina?

- Uglavnom s boksačima, trenirao sam s Miljenkom Rubeljem, Novakom Radovanovićem, Ivom Matekovićem, kasnije s Nikicom Jelavićem i Željkom Golubom, koji su tada još bili klinci... Sparirao sam i s taekvondoašima Tonijem Nobilom i Goranom Šabićem. Budući da sam radio kao redar u Teatru ITD, koristio sam kazališnu scenu kao prostor za sparinge. Tada nije bilo dvorana na svakom koraku kao danas, snalazili smo se na razne načine.

Jeste li tada imali menadžera ili sponzora koji bi Vam olakšao probijanje kroz karijeru?

- Ma kakvi, manje-više sve sam radio sam. U organizaciji mečeva pomagao mi je direktor Filmskog centra Zapad, pokojni Zlatko Hercigonja. Međutim, borbe sam umnogome morao organizirati sam i tako se bespotrebno iscrpljivao. Uvijek mi je zato bilo lakše boriti se u inozemstvu nego kod kuće. Vani bi me sve dočekalo spremno, ja bih samo trebao doći na vrijeme. A doma su me svi navlačili za rukav i za najmanju sitnicu.

Jesu li Vas u transferu u full-contact slijedili i drugi karatisti?

- Neki su krenuli za mnom, recimo Branko Cikatić, koji je kasnije osvojio prvi K-1 i to se ne smije zaboraviti. I ja sam se, međutim, silom prilika našao u toj priči. Da me Jorga nije izbacio iz reprezentacije, nastavio bih se baviti karateom.
 

Prvi red gledališta tijekom meča Šafranić – Cikatić u Domu sportova: Božo Suše razgovara s Radom Šerbedžijom, lijevo s kapom je nogometaš Zagreba i Dinama Pero Močibob, a desno s naočalama boksački šampion Ivan Prebeg

Zapravo Vam je Jorga napravio uslugu?

- To nikad nećemo znati!

Kako ste uopće početi trenirati karate?

- Jedan prijatelj pozvao me na trening u prosincu 1966. godine. Došao sam u Habdelićevu 1 i spazio ćelavog trenera u dvorani. Bio je to Emil Topić, otac hrvatskog karatea. Nikad ga neću zaboraviti, uz njega sam naučio osnove karatea. Bio sam uporan i redovito dolazio na treninge, iako sam bio uvjeren da ništa ne znam. S vremenom sam počeo napredovati i kroz borbe s vršnjacima stjecati pojaseve.

Kakav je bio odnos snaga u tadašnjem karateu?

- Francuska je bila nedodirljiva, ponajprije zahvaljujući Valeri. Odlični su bili i Japanci, međutim njihovi su rezultati krenuli nizbrdo nakon što su se japanski treneri razišli po svijetu. Svaki od njih osnovao je vlastitu školu u Europi ili Americi, pa su tako nastali brojni karatistički smjerovi. Tu razjedinjenost karate je kasnije skupo platio izostavljanjem iz olimpijske obitelji. S druge strane, japanski treneri napravili su medvjeđu uslugu vlastitom karateu, jer su antropometrijski dominantne Europljane naučili tehnici i taktici koja je dugo bila dostupna samo Japancima.

Znači u karateu ste ostali punih 10 godina?

- I više od 10 godina! Naime, Jorga je smijenjen s izborničkog mjesta nakon što sam se počeo baviti full-contactom i ja sam se prijavio za prvenstvo Jugoslavije 1979. godine u Beogradu. I danas se sjećam kako me majka nagovarala da odustanem, ali ušao sam u avion i iste večeri se vratio u Zagreb sa zlatnom medaljom. Pomeo sam konkurenciju, nitko nije osvojio nijedan bod protiv mene i postao sam jugoslavenski prvak u teškoj kategoriji. Tako sam svima dokazao da sam najbolji.

Kako ste završili borilačku karijeru?

- Ponovno sam se borio protiv Valere. Bilo je to 1985. godine. Jedva sam ga nagovorio na meč. Isprva se nije htio boriti, ali onda sam ga podsjetio da sam ja dvaput pristajao na mečeve kad je njemu odgovaralo. Nije me mogao odbiti. Ipak se radilo o velikom sportašu i velikom čovjeku. Danas živi u Lyonu i drži borilačke seminare.
 

Vjekoslav Šafranić kao sudac u meču Aziza Salihua i Milana Prosenice u Skopju

Gdje se održao taj treći meč protiv Valere?

- Borili smo se u Zagrebu i dogovorili da se dvoboj završi neodlučeno ako obojica dočekamo zadnji gong na nogama. Tako je i bilo, prve tri runde bio sam bolji, dok sam imao snage, a posljednje tri runde pripale su Valeri. Vjerovao sam da ću ga napokon pobijediti, jer sam tada već imao mnogo iskustva i zaista sam bio taktički i tehnički na najvišoj mogućoj razini, ali stari mačak nije se dao iznenaditi. A i udarao je prilično jako.

S kakvim se učinkom završili profesionalnu karijeru u full-contactu?

- Postigao sam 24 pobjede, a savršni učinak kvarila su mi jedino dva poraza i jedan neodlučeni meč protiv Valere. Oprostio sam se od borilačke karijere kao 36-godišnjak, mogao sam se boriti još koju godinu, no više nisam imao motiva. Sportske ciljeve sam ostvario, a zarada nije bila tako izdašna da bi me zadržala u ringu.
S. Mufić

U drugom dijelu pročitajte: zašto žali što je Cro cop prešao u MMA, što misli o MMA, kako je pokrenuo zaštitarsku tvrtku Sokol Šafranić i još toga...
profightstore koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice profightstore slažete se sa korištenjem kolačića.