Prije nešto više od 14 godina, dok sam u Uncasvilleu gledao kako ringovni sudac Frank Cappuccino podiže ruku Lennoxu Lewisu u dvoboju za WBC svjetski naslov u teškoj kategoriji, nisam ni slutio da će to biti posljednji meč u karijeri Željka Mavrovića.

Bilo mu je samo 29 godina i činilo se da su najbolje borbe tek pred njim. Međutim, život ga je odveo daleko od boksa i sporta uopće, u slavonska polja, u biznis s ekološkom poljoprivrednom proizvodnjom. Danas je njegova poduzetnička priča završena, a javnost je prije nekoliko tjedana, tijekom sparinga s ponajboljim hrvatskim boksačem Filipom Hrgovićem, spoznala da Mavrović, koji će u veljači proslaviti 44. rođendan, ozbiljno razmišlja o povratku u ring.

Kako bi sasvim razjasnio svoje motive, demantirao glasine o bankrotu i zatražio podršku javnosti, prošle je subote predstavnicima samo triju medija, među kojima je i profightstore.hr, omogućio razgovor bez tabu-tema i zabranjenih pitanja.     

Razgovarali smo prije 20-ak dana nakon sparinga s Filipom Hrgovićem, kad se u javnosti prvi put pojavila glasina o tvom povratku. Jesi li danas barem malo bliže ponovnom ulasku u ring?

- Izbjegnimo riječ povratak, jer to stvara određeno obećanje i presing. Prošlo je nešto više od godinu dana otkako sam se vratio u dvoranu. Prvo sam počeo ozbiljno vježbati u teretani, porasla mi je kilaža, a ušao sam i u snagu. Pritom nisam planirao ništa, nikakav povratak boksu.

Jesi li trenirao boks i prije sparinga s Hrgovićem?

- U tom trenutku, dakle sredinom studenoga, iza mene je bilo otprilike mjesec dana boksačkih treninga. Nešto me vuklo da uđem u ring. To je jedan poseban osjećaj. Počeo sam s uvjetnim sparinzima, čak sam ovdje u Core Gymu trenirao s djevojkama i rekreativcima. Ja sam se branio, a oni su mahali oko mene. Naravno, čak i da sam bio sasvim nespreman, ne bi me mogli udariti. Nije jednostavno pogoditi pravog boksača koji se samo brani.

Ali, otišao si i nekoliko koraka dalje?

- Oko mene su se počeli okupljati bivši i sadašnji boksači. Došao je Željko Golub, lijepo smo sparirali osam rundi. Na jedan kratak sparing došao je i Mario Preskar, ali bio je izvan svake ozbiljne forme. Onda me boksačka radoznalost odvukla u ring s nekim tko zaista aktivno boksa. Tako sam došao do Hrgovića. Želio sam se iskušati, vidjeti gdje sam i kako izgleda opet ući u ring. Dobro sam se osjećao i poželio sam dobiti neku referentnu točku.

Što si spoznao u sparingu s Hrgovićem?

- Sparirao sam s Filipom četiri runde. Osjetio sam da me ruke na slušaju kako bih volio. Kretanje u ringu, eskivaža i obrana bile su super, ali ruke nemaju osjećaja, ni snage. Ipak, dobio sam odgovor na pitanje gdje sam u ovom trenutku. Danas sam već u punom boksačkom treningu.

Dobro, jesi li onda ipak na putu povratka?

- Ljudi koji me poznaju godinama i koji se razumiju u boksu već su me pitali jesam li spreman za ulazak u ring. Danas sam tome bliže nego u vrijeme sparinga s Hrgovićem. Međutim, zaista ne znam kako ću se osjećati sutra ujutro ili nakon idućeg treninga. Sigurno ne bih ušao u ring ne budem li sasvim zadovoljan samim sobom. Nekakva paradiranja po ringu samo zato da bih zadovoljio publiku ne dolaze u obzir, to nije moj stil. Moj prvi i glavni cilj trenutačno je pripremiti se kao da me čeka natjecateljski meč. Tog trenutka kad osjetim da sam u takvoj formi, donosim odluku o tome što će biti dalje. Neću izgovoriti da nakon toga ulazim u ring, nego ću sabrati svoj život, svoju obitelj, svoj posao i odlučiti što želim od ulaska u ring. Do tada me takva razmišljanja uopće ne zanimaju, odnosno samo me iscrpljuju.

Odnosi li se to i na komunikaciju s medijima?

- Naravno, zato sam i pozvao odjednom vas novinare da porazgovaramo to svemu. Ne želim svaki dan slušati pitanja o povratku u ring. To me opterećuje, frustrira i uzima mi energiju. Naglašavam da ja ništa ne moram, ne moram čak ni doći do stadija da sam spreman za ulazak u ringu. Ja to trenutačno želim i potrudit ću se da se to dogodi, ali ne želim da me prati ikakav imperativ.

Kad očekuješ tu novu odluku o eventualnom povratku?

- Procjenjujem da će se to dogoditi u veljači ili ožujku. Ne vjerujem da će moje tijelo izdržati ovakve treninge nakon toga. Dakle, jaki treninzi moraju dovesti do vrhunske forme. U suprotnom sve ovo neće imati smisla.

Svjestan si da jednim telefonskim pozivom možeš dogovoriti meč u Njemačkoj?

- Da znam to, u dobrim sam odnosima s Kalleom Sauerlandom, sinom svog nekadašnjeg menadžera i promotora Wilfreda Sauerlanda. Nekad smo čak zajedno izlazili po Londonu. Kad bih krenuo ponovno u boksu, krenuo bih tom linijom. Drago mi je da se imam kome obratiti.

Možeš li komentirati glasine da si ostao bez novca i da se zbog toga vraćaš boksu?

- Moj poduzetnički pothvat u poljoprivredi i pekarstvu startao je ni iz čega i pet-šest godina bio odličan biznis. S dolaskom recesije, sve je stalo u nekoliko mjeseci. Moj kruh i moja peciva ljudi su doživljavali kao delikatesu, odnosno kao nešto skupo. Bez obzira na prilagodbu cijena, više nije išlo. Zadovoljan sam postignutim u poduzetništvu, napravio sam nešto. Zapošljavao sam 130 ljudi i svakoga ponaosob upoznao i primio na posao. Bio sam i menadžer i direktor i tehnolog, ali tako se više ne može raditi. Kraj priče.
 

Znači, posao je sasvim stao?

- Radimo još nešto poljoprivrede, no već više od godinu i pol tu više nema pravog biznisa. Samostalno više nisam u stanju obnoviti posao. Nemam ni novca, a ni motiva za to. Moja vizija ekološke hrane nije uspjela, zbog krize ili zbog moje nestručnosti. Mogao bih danas držati predavanja o svemu što sam prošao, no moja priča ipak je sportska, a ne poduzetnička. Obnavljajući sebe nakon tog poslovnog iskustva došao sam u dvoranu. Tako je ponovno krenula priča o mom boksanju. Ja i dalje živim dobro i imam dovoljno za svoje potrebe. Siguran sam da mogu održati sadašnji životni standard čime god se bavio. Moja egzistencija nije upitna i novac nije motiv mog povratka u dvoranu.

Je li tako bilo oduvijek?

- Naravno, nikad nisam pitao koliko ću zaraditi sve dok nisam boksao za svjetski naslov protiv Lennoxa Lewisa.

Nikad nisi pregovarao i tražio više?

- Ne, nisam tražio ni lipe više nego mi je ponuđeno u svim onim mečevima. Čak ni pred meč za svjetski naslov nisam licitirao. Sauerland me pitao pristajem li na zadani iznos i ja sam rekao da može. Bio sam toliko siguran da ću pobijediti i da će novca biti u izobilju, da nisam uopće vodio računa o tome. To ne znači da ne poštujem novac, već samo da sam bio uvjeren da ću uspjeti. Ponekad upravo ta samouvjerenost jamči uspjeh u životu. Tako sam ušao i poljoprivredu, kupio sam 100 hektara zemlje ne znajući uopće što ću s njome.

Jesi li trenirao u posljednjih 14 godina?

- Nisam, jer sam radio 15 sati dnevno. Znalo se dogoditi da ne spavam danima. Ja nisam šetao po poljima i sadio biljčice, to su radili drugi. Išao sam po sastancima i bavio se vođenjem svoje male kompanije.

Jesi li možda razmišljao o trećoj životnoj karijeri u vođenju boksačke dvorane ili treniranju drugih boksača?  

- Ne znam što će biti moja treća priča. Prva je bila boksačka, a druga poduzetnička, koja na žalost ili na sreću još nije završena. Poduzeće još postoji, još se tu nešto sadi, još imam određene obveze i odgovornosti. Da bih lakše posložio svoj život u tom međuprostoru, počeo sam snagu i energiju tražiti u ringu.

Što zapravo vaša tvrtka danas radi?

- Polja su zasijana žitaricama. Ali polja ne mogu vratiti kredite kojima je tvrtka opterećena. A kredite sam uzimao kako bih kupio zgrade i pekaru, koja danas više ne radi. Dakle, proizvodnja postoji, ali prerade više nema. Tvrtka nikad nije ni mogla živjeti od prodaje žitarica, već od prodaje kruha i peciva.

Želiš reći da je tvoja tvrtka i dalje dužna...

- Bankama i nikome drugome! Tvrtka je čak i likvidna, jer su poljoprivredni poticaji zaštićeni od ovrha, pa čak ni banke ne mogu uzeti baš sve. Sve druge obveze su namirene, otpremnine radnicima su isplaćene.

Je li bilo traumatično otpustiti stotinjak radnika?

- To je žestoka priča. Primao sam svakoga od njih tek kad bih se osobno uvjerio da su spremni za naše poduzeće. Na kraju sam im morao pružiti ruku i reći – nema više... To je trauma i katarza. Mislim da milijuni koje zarađuju vrhunski biznismeni ne vrijede tog pritiska i te odgovornosti.

Što obitelj kaže na tvoje boksačke treninge?

- Nedavno je poštar preplašio moju majku rekavši joj: „Gospođo, pa čujem da Željko opet boksa“! Skoro se srušila na mjestu. Mama nikad nije gledala moje mečeve, a danas više i nije najboljeg zdravlja. Prošla je i moje i svoje traume i ona definitivno ne bi voljela da ponovno uđem u ring.

A supruga Jelena?

- Nikad nismo bili bliže jedno drugome nego danas. Jelena je sa mnom od 1991. godine.

Bježao si zbog nje iz Olimpijskog sela u Barceloni 1992.

- Ma nisam, tako je ispalo. Damir Škaro se uvalio za izbornika, a Milan Richter, koji me je pripremao za Barcelonu, morao je ostati izvan Olimpijskog sela. I onda meni između dvaju nastupa treba trener, a Richter ne može ući u Selo. Dakle, izašao sam zbog Richtera i treninga, a Jelena se tamo našla usput. A perfidni Škaro potom je proširio priču da sam bježao zbog Jelene. Da sam se tako ponašao u Barceloni, tako bih se ponašao tijekom cijele karijere, a to zaista nije bila moja priča.

Sjećaš se sigurno posljednjeg meča protiv Lewisa, jesi li spreman na sličan pritisak okoline, navijača i medija?

- S današnjim iskustvom mogu biti samo spremniji na takvo nešto nego što sam bio 1998. godine. To je svakako pritisak, fizički i psihološki. Nitko se ne može sasvim odmaknuti od tog opterećenja, lako je zaboraviti što nose boks i ring. Upravo zato dao sam si ovih nekoliko mjeseci da bih mogao odlučiti o svemu.

Kako si se dosad psihološki pripremao za mečeve?

- To je proces koji traje kroz cijele pripreme. Nakon stotinu treninga i sparinga boksač mirno ulazi u ring, ali ako su pripreme bile manjkave, svako od nas zna da ne može biti spokojan. Tu se onda pojavljuju i strah i nervoza.

Koliki si težak?

- Oko 93 kilograma.

Pretpostavljam da je realniji povratak u lakotešku kategoriju?

- Ni to ne znam, nisam došao do tog stadija, iako bi mi lakoteška bila prirodnija od teške kategorije. U najboljim danima imao sam oko 101 kg. Nažalost, u meču protiv Lewisa bio sam težak samo 97 kg.

Današnji su teškaši tjelesno jači nego oni iz devedesetih godina?

- Bez dva metra i 110 kg više se nema što tražiti u teškoj kategoriji. Muhammad Ali bio je visok 191 cm i smatrali su ga velikim, a danas bi bio prosječan. Ali imao je veći raspon ruku od braće Kličko. Više bih se bojao teškaša iz Alijevog vremena, nego ovih današnjih. Primjerice, Frazier i Foreman su mogli nametnuti 15 rundi pravog fighta u ringu. Kakve su to eksplozije snage i udaraca bile, ritam je danas bitno slabiji i sporiji.

Možda bi Lewis pao u onoj čuvenoj sedmoj rundi da si imao pet kilograma više?

- To bi ponajprije značilo da sam se bolje pripremio. Moje su pripreme za dvoboj protiv Lewisa bile loše, pogrešne. Forsirao sam cjelovitu prehranu i pretrenirao sam se. Nije bilo presudno to jesam li jeo meso ili ne, već jesam li uzimao cjelovite ili rafinirane namirnice. Ove druge lako ulaze u tijelo i napuhuju ga poput krafne. Cjelovite namirnice, heljda, ječam i svježe povrće, sporo idu kroz tijelo i daju balansiranu energiju, ali treba više vremena za odmor između dvaju treninga. Za maraton su možda idealne, ali za moj sport nisu bile dobar odabir. Pritom ne krivim nikog za taj odabir, nego samo sebe.

Proživljavaš li i danas borbu s Lewisom, sanjaš li te trenutke?

- Ne, nimalo. Deset godina nisam gledao meč, osim sedme runde, koju svako malo vrte na nekoj televiziji. Proces prihvaćanja tog ishoda trajao je nekoliko godina, ali završio je oko 2003. godine. Za mene je to završena priča.

Znači, čujemo se u veljači?

- Obavijestit ću vas čim osjetim potrebu da kažem nešto novo.
Slobodan Mufić