Vlasnik je i voditelj BK Leonardo, u kojem rade i treniraju Mario Preskar, Hrvoje Sep, Filip Palić, Dino Mansour, Filip Hrgović i mnogi drugi mladi talentirani boksači.

Klub je ove godine najuspješniji boksački klub na prvenstvima Hrvatske za seniore, juniore i kadete (na upravo završenom prvenstvu). Pijetraj je uz to dio karijere proveo i s Mirkom Filipovićem, Brankom Cikatićem, Brankom Šobotom, Mikeom Bernardom i nekim drugim profesionalnim borcima.

Ovo je priča o čovjeku iz Dubrave Leonardu Pijetraju - sportašu, treneru, menadžeru i još koje čemu.

Recite nam Leonardo kako je to sve počelo?
- Od devete godine sam u sportu, treniram, fanatično, nisam napredovao kako sam mislio da treba, a mislim da sam čak bio nadmašio svoje trenere u nekim razmišljanjima. Trenirao sam toliko puno - da u kvantiteti nije bio problem, problem je bio u kvaliteti i u načinu. Znao sam da je ključ u glavi, psihologiju sam počeo čitati negdje u četrnaestoj godini i tu sam pročitao sve što sam mogao naći.

Pijetraj u ringu sa svojim boksačima Hrgovićem i Sepom

Otkuda trener ili učitelj sportaša može sve doći do spoznaja?
- Znanje se crpi 24 sati dnevno iz svega. Princip je u svemu isti, bitne su same nijanse. Od malena sam sam sebi šivao opremu, vreće, radio utege, shvatio sam ako neki priučeni zidar-pijanac može zidati kuću - onda mogu i ja to naučiti, pa sam si sam napravio i prvu dvoranu. Trenirao sam taekwondo i kickboxing, pa boks, i vidio sam da je tu znanje ograničeno, ali od svakog sam ponešto naučio, iz svega sam crpio znanje, onda sam to sam sebi posložio na pravo mjesto.

Ipak, nisu svi jednako uspješni?
- Pročitao sam svu stručnu literaturu koju sam mogao naći, iz svega se može naučiti, no prave formule za uspjeh nema - ona je u vama. Morate znati čitati knjige između redova. Ako niste u dvorani svaki dan desetak sati, ako ne pogledate dnevno deset-petnaest mečeva i ne razmišljate o tome što vidite, ne može vam nitko pomoći da naučite.

Je li tajna Vašeg uspjeha što je klub lociran u Dubravi, u kojoj raste mnogo čvrstih i ambicioznih momaka?
- Tajna nije u Dubravi i tome da je to plodni kvart za borce, talenata ima svugdje. Dubrava čak više nije plodno tlo, jer su socijalne razlike postale ogromne, ili klinci imaju toliko love da im se ne da uopće trenirati, ili su sirotinja, pa nemaju niti životne uvjete da bi mogli trenirati.

Koje su preduvjeti nužni da bi se iz suradnje trenera i sportaša dogodio uspjeh?
- Vi morate znati odabrati darovite sportaše. U istočnjačkoj filozofiji kažu: Ne očekujte postignuća od ljudi bez talenta. Mora se tu sve poklopiti; morate vi biti stručnjak i u stanju prenijeti to znanje - tu se vi morate prilagoditi njemu. On mora imati kvalitete, i volje i želje za radom i da to znanje prihvati.

Je li onda uslijedio šok pri dolasku tamo?
- Čim smo došli tamo vidio sam da sve znam. Iz knjiga, iz filmova, iz snimki mečeva, sve mi je bilo poznato. Znao sam zašto smo došli, sjećam da kad smo došli tamo i hodali po strašnoj zimi kod Brooklynskog mosta prema dvorani i kažem mu: "Mario nemoj se začuditi ako dođemo do Dona Kinga", a on mi je rekao: "Misliš?"

Kakvi su uvjeti za rad i trening tamo?
- Uvjeti za trening u njihovim dvoranama su grozni; smrad, dolje beton, imaš ring, 4-5 vreća, svuda hrđa, stalno nešto curi odnekud, pravi underground, uđi u dvoranu i udri! Ako želiš bolje - moraš to platiti, tamo se sve plaća.

Mario Preskar (foto by Lupino)

Kako ste naposlijetku stigli do Dona Kinga?
- U dvorani gdje smo trenirali upoznali smo se Yoelom Judahom, ocem Zaba Judaha, on je trenirao u dvorani u kojoj smo i mi trenirali. On zna Kinga, pitao me što ću s "malim", a ja sam mu odgovorio "ja bih do Kinga". Bio je tada neki meč za prvaka, bili su svi tamo; Holyfield, Lewis,... tamo je Judah je ispričao Kingu kako ima jedan mali bijelac iz Europe koji je jednom crnom boksaču na sparingu polomio ruku na dva mjesta, koji je jednog ogromnog Rusa teško nokautirao, na što je King odgovorio: "Oh Yeah, I want that kid!" Mada je taj dečko s polomljenom rukom vjerojatno već kad je došao na sparing s Mariom bio ozlijeđen, ali je htio sparirati da zaradi nešto novaca.

Što je bilo dalje?
- Prvo sam mislio da me Judah folira, jer tamo strašno vole folirati i lagati, ali ja sam iz Dubrave došao, ne možeš meni folirati. Onda ga je Judah nazvao i spojili smo se i dogovorili da dođemo do njega.

Kako je protekao taj sastanak?
- Šest sati smo pregovarali za prvi ugovor. On je mene htio iscrpiti, a ja nisam imao što izgubiti. Čak sam na ruci imao plastični sat kupljen u Konjšćinskoj i stalno sam ga skrivao, ali sam se držao kao da imam petnaest milijuna dolara u džepu. Moraš se tako postaviti, moraš postići da te respektira, jer ljudi kad dođu kod njega, vide tu raskoš, vide tu ogromnu zgradu, njegova slika od dva metra te gleda, u stanju su potpisati prazan list papira, a ja sam ušao unutra kao da imam pet takvih zgrada.

Haha, ozbiljno?
- Da, haha, kasnije me je King predstavljao kao čovjeka koji mu je najviše para izvukao. Ali vremenom je sve to postalo preskupo, i naša televizija to više nije mogla pratiti, zato se smanjio broj mečeva, no ja Preskaru nisam smio spustiti cijenu. Razišli smo se u korektnim odnosima, u istom smo biznisu i trebamo jedni druge. Mario je ipak prerano otišao u profesionalce, ali stanje u amaterskom boksu kod nas tada je bilo katastrofalno, počeo je stagnirati i nisam htio dopustiti da takav super-talent postane socijalni slučaj.

Što ste naučili u Americi?
- U Americi sam shvatio da imam dovoljno iskustva i znanja da nisam niti morao otići tamo. Tamo je toliko neznanja na jednom mjestu da je to nevjerovatno. Ali oni su centar svega, medija, sponzora, tamo su non-stop mečevi za svjetske titule, oni imaju moć novca. Amerika je rasadnik sportaša i talenata, toliko ih imaju da mogu stalno nove pronalaziti i trošiti. Vidio sam tamo da imaju i velik respekt prema Europljanima. Tek sam tamo vidio koliko zapravo znam.

Zašto ste se ipak vratili u Hrvatsku?
- Iz Amerike sam se vratio zbog svoje djece, imam curicu od osam godina i dečka od dvanaest godina i oni su mi najvažniji na svijetu.

Nakon Dona Kinga, Mario i Vi započeli ste suradnju s Vitalijem i Vladimirom Kličkom, odnosno njihovom tvrtkom K2 Promotions?
- Do suradnje s braćom Kličko i K2 Promotions došlo je nakon što je Mario sparirao s Vitalijem, u pripremama za meč protiv Samuela Petera. Na osnovu toga smo mi potpisali suradnju s njima, sve je Mario izborio vlastitim šakama. Zasad smo jako zadovoljni suradnjom s njima, imamo solidne uvjete i dobre odnose.

Poznato je da ste surađivali s Brankom Cikatićem i Mirkom Filipovićem, recite nam par riječi o tim suradnjama?
- Radio sam sa Cikatićem pripreme za prvi K-1 1993. i to je prvi puta da nije pripremao kod Toma Harnicka, nego kod gore kod mene doma u Dubravi. Tada je pobijedio sve s kombinacijom lijevi kroše-desni swing. Odradili smo i K-1 1994. godine, i tu je prošao prvo kolo, drugo je izgubio,  tada je Branko već bio na zalasku karijere i razišli smo se. S Mirkom Filipovićem sam radio tri godine, bio je sa mnom kad je osvojio jedini turnir u K-1, bilo je to u Pragu.

Sada smo se dotakli amatera, kako Vi kao voditelj najuspješnijeg hrvatskog boksačkog kluba gledate na situaciju u hrvatskom amaterskom boksu?
- Imam ideju naći se s generalom Kruljcem, predložiti mu svoj program, možemo li napraviti nešto od hrvatskog boksa ili će se ovako nastaviti dalje, jer ovo što oni sada rade su eksperimenti. Kako će oni koji sada vode reprezentaciju od mojih boksača napraviti svjetske prvake, kad od boksača koje oni vode u klubovima ne mogu napraviti niti prvake Hrvatske. 

Mislite da biste mogli poboljšati stanje?
- Garantiram da ako mi daju da radim ono što znam u našem Savezu - da će za tri godine naši boksači moći parirati prvim ekipama Kubanaca i Rusa. Ako moj Dino Mansour se može nositi i pobijeđivati najbolje rangirane na svijetu, onda valjda znam kako se to radi. Preskaru i meni su Tomić Co. i Nike su sponzori, a Savez nema ni za trenirke. Čovjek koji nije u stanju zaraditi sto kuna za sebe, kako se on može brinuti i za drugoga. Čovjek koji ne može za sebe naći sponzora kako će ih naći za druge. Čovjek mora raditi, razvijati se i prilagoditi, ne možeš zauvijek ostati na nivou pečenog odojka i litre vina.

Tko je osim Vas angažiran kao trener u klubu za rad s boksačima?
- Velike zasluge za klupske rezultate ima i moj trener u klubu - Dalibor Čibarić, po mom mišljenju jedan je od najboljih u Europi, prošle je godine napravio deset prvaka Hrvatske

Što sada dalje, imate najuspješniji klub u Hrvatskoj, imate talente, kakvu podršku imate od institucija?
- Dosad bez obzira na sve rezultate - gotovo nikakvu. Sedamnaest godina sve sam financiram, za daljni napredak potrebna nam je pomoć i podrška sponzora i institucija. Velike nade polažemo u podršku Zagrebačko športskog saveza i gospodina Velimira Bašića, koji je odličan čovjek i vrhunski sportski dužnosnik. Podršku ne trebam zbog sebe, već zbog svojih boksača i svojih klinaca, koji su dosadašnjim uspjesima i rezultatima dokazali da u njih vrijedi ulagati.

Leonardo Pijetraj (foto by Lupino)

Riječ po riječ, stigli smo i do kraja razgovora s Leonardom Pijetrajem, zasada. Nove teme i nove vijesti diktirati će događaji koji slijede: Svjetsko prvenstvo za kadete, novi mečevi Marija Preskara, biti će nove prigode za razgovor s dečkom iz Dubrave i trenerom šampiona Leonardom Pijetrajem

Tomislav Kasun