Prvi dio intervjua s Brankom Šobotom možete pročitati ovdje: Branko Šobot - zaboravljena legenda 1. dio

Nakon Calzaghea dolazi do raskida s tvojom trenerskm ekipom?

Imao sam odrađenih još par mečeva, a u studenom 1998. došlo je do preokreta koji je rezultirao prekidom suradnje s trenerom Leonardom Pijetrajem.  Boksao sam za internacionalnog prvaka Njemačke u Minhenu.  Sjećam se da me je u svakoj pauzi između runda Pijetraj bodrio: odličan si, bolji si, samo tako nastavi.  Nakon što sam, mogu reći, pokraden i izgubio borbu, Pijetraj mi je na moje iznenađenje odgovorio da sam loše postavio taktiku. Bio sam začuđen, jer sam u ringu samo provodio njegove zamisli. Da nakon borbe moja žena nije došla po mene, ne znam kako bih se vratio kući. Ostavili su me u svlačionici kao psa.

Tko je tada preuzeo trenersku palicu?

Nakon te epizode kreće suradnja s Miljenkom Rubeljom višestrukim prvakom bivše Juge, čija je obitelj vlasnik istoimenih čevabđinica.  Miljenko mi je bio jedan od najboljih trenera s kojima sam radio. Većina trenera prilagođava boksače sebi a trebalo bi biti obratno.  Dobar trener sebe mora prilagoditi boksaču i iz njega izvlačiti ono najbolje kako bi uspio. Miljenko je bio taj koji me naučio stvarima koje nikada prije nisam znao. Iskustvo radi svoje.  S njime sam osvojio interkonti IBF titulu.

Rastanak sa profi boksom ti nije baš u lijepom sjećanju?

U tom periodu života stvari mi se nisu posložile kako treba, motivacija za boks mi je pala, imao sam pauzu od 2 g i smatrao sam da je boks prolazan a ljubav i obitelj najbitniji.  Nakon te krize, želja za novim iskustvom i znanjem ponukala me na povratak u ring 2004. kada mi je karijera i definitivno završila.  Meč u prosincu te godine u Moskvi bio je koban. U drugoj rundi dobio sam palac u oko, pukla mi je mrežnica, imao sam tri operacije i na kraju ostao bez vida. To je prvi puta da sam prekinuo meč.

Da li si mogao utjerati kakvu odštetu?

Možeš dobiti odštetu ako si životno osiguran. Ali kao boksač, spadam u rizičnu skupinu i trebam plaćati jako velike premije.

Ali oko nije jedina ozljeda koju si pretrpio?

Dva meča prije Moskve pukne mi desni bubnjić, a meč prije pukne i lijevi. Od toga mi je nepovratno uništen centar za ravnotežu zbog čega znam imati problema. Kada sam umoran ili neispavan zanaša me lijevo-desno dok hodam pa ljudi često misle da sam pijan.

Koliko si zaradio u karijeri?

Nisam zbrajao ali i da jesam, ne bih ti rekao :)

Još uvijek si u boksu?

Trenutno radim grupne i individualne boksačke treninge u Core Gymu na Savi i u dvorani na Savici. Stalno sam po dvoranama. Proveo sam u boksu više od pola svoga života. Živio sam za boks, boks je moj život i ostat ću u tome do kraja. Često odem u Njemačku za koju me vežu lijepe uspomene. Evo, nedavno je izašla knjiga o boksu s mojom slikom na naslovnici. Nažalost, vani me više cijene nego u domovini.

Na koji meč si najponosniji?

Protiv Masnya sam tri puta padao u prvoj rundi i u trećoj ga nokautirao. Tada sam dobio nadimak Pit Bull. Ponosan sam i na meč u Puli 1999. kada sam prvi puta boksao pred domaćom publiku i osvojio IBF titulu u supersrednjoj kategoriji . Čovjeka sam penalio iz petnih žila u glavu a nije htio pasti. Dao sam sve od sebe a tip je odbijao zaleć. Niko nije bio sretniji od mene kada sam ga uspio srušiti na kraju.
 

B. Šobot vs Milan Masny

Koji od braće Kličko ti je boksao u predborbama?

Obojica. I to skoro u svakom meču koji sam imao od 1996-1998.

Pratiš MMA?

Ne pratim ga. Kad uđeš u kavez ili ring, cilj ti je povrijediti protivnika da bi ga pobjedio. Što je u tome sportski i plemenito? U boksu je cilj dat što više a primit što manje. Ili dat a ne primit ništa. Na žalost, MMA sve više prezima mjesto klasičnom boksu. U ono malo MMA mečeva što sam vidio, nema previše kalkulacije. Ko će koga... Pravi boks je nestao početkom 2000 g. odlaskom sa scene Lewisa, Holyfielda, Bowea i kompanije. Pogledaj meč Holyfield – Bowe, pa to je 12 rundi pakla. Jel zanimljivije to ili hrvanje na podu? Ne želim potcjenjivati niti jedan sport ali to je moje mišljenje.

U tvoje vrijeme kod Pijetraja u Dubravu je dolazio i Mirko Filipović dok još nije bio Cro Cop?

Koliko se sjećam, došao je s thai boksa od Cikatića. Bio je prvak Hrvatske u boksu i nije dugo bio s Pijetrajem. Sjećam se da je odradio jedan sparing s Kličkom u Hamburgu ali se ne sjećam kako je prošao.

I na kraju, žališ li za čime u karijeri?

Svaki meč u karijeri mi je mogao biti zadnji. Sada, s vremenske distance, moram reći da mi karijera nije dobro vođena. Da sam vođen sporije, kontinuiranije, da sam imao nekog tko bi brinuo o osnovnim potrebama kao npr. suplementacija, da su pratili napredovanje a ne da su me odmah slali u jake mečeve, stvar bi bila sasvim drugačija.  Bio sam ime, ali sam imao krive ljude oko sebe. Da sam bio Njemac stvar bi bila drugačija. Rekli su mi, svaka tebi čast ali nemaš njemačko ime i prezime. Nisam htio biti Hans ili Ditrich i stvari su se razvijale tako kako jesu.

Upravo ovih dana Branko je na još jednoj životnoj prekretnici. Dobio je ponudu da se kao boksački trener preseli u Njemačku. Još uvijek važe da li će prihvatiti Frankfurt ili Munchen. Ako prihvati poziv, još će se jednom dokazati njegova teza da ga više cijene u inozemstvu nego u Hrvatskoj.

Sretno Branko!