Superiornost kojom braća Vitalij i Vladimir Kličko vladaju teškom kategorijom profesionalnoga boksa posljednjih godina kod mnogih izaziva negativan stav prema njihovom boksu i prema njima općenito. Slažem se, zna biti dosadno gledati jednostrane i jednodimenzionalne mečeve, ali jedina krivnja u tome za braću Kličko je što su previše - kvalitetni.

Zar nije smiješno i tužno istovremeno da danas ne postoji teškaš koji je u 36 minuta boksanja u stanju jednom ozbiljno pogoditi Vladimira ili Vitalija, ne ih uzdrmati, ili srušiti - već samo jednom dobro "kresnuti"?

Zar nije sramota za boksače koji njima uđu u ring s velikim glasnim najavama i ambicijom da preko njihovih pokošenih glava postanu svjetski prvaci - da te glave u 12 rundi meča uopće i ne dotaknu?


Vitalij i Vladimir svoje velike adute imaju u visini, dužini ruku i tjelesnoj masi. Ipak njihovo je glavno boksačko oružje tehničko-taktičko znanje i boksačka inteligencija kojom nadvisuju sve, a koja ima polazište u dugogodišnjoj sistematičnoj ruskoj odnosno "sovjetskoj" boksačkoj školi - koja se nakon pada "željezne zavjese" dokazala na svim nivoima boljom i superironijom u odnosu na sve ostale, poglavito u odnosu na "kampanjski" američki pristup boksačkom radu i treningu.

Puke činjenice govore da su njih dvojica ukupno izgubili samo pet profesionalnih mečeva:

Vitalij: Od Chrisa Byrda kada je predao meč zbog ozljede ramena (ili slabosti i straha od nokauta kako tvrde neki) nakon devete runde kod uvjerljivog i nedostižnog vodstva na sudačkim listama, i od Lennoxa Lewisa - liječničkim prekidom zbog velike posjekotine na licu.

Vladimir: Od Rossa Purityja koji taktikom Joe Fraziera; izmorio prvo Vladimirovo tijelo, a onda krenuo u napad do prekida u 11. rundi. Zatim od Corriea Sandersa koji je od početka krenuo agresivno na sve ili ništa - i profitirao rušeći Vladimira čak četiri puta do prekida u 2. rundi. I od Lamona Brewstera, on je iskoristio tada još nedovoljno taktički zrelog Vladimira, koji je nakon što je u četvrtoj rušio Brewstera, pomislio da ga ima, krenuo otvorenije i to onda platio porazom na kraju pete runde.

Nabrajati koga sve su dobili - uzelo bi previše vremena, ali treba istaknuti da svi koji su zaslužili prigodu protiv njih, to su priliku i dobili protiv jednog ili drugog brata. A braća su redom tukli; teške i velike, male i brze, kombinirane, dugoruke, kratkonoge, udarače, tehničare, taktičare, kontraše, loše i dobre, baš sve.


Danas je lista potencijalnih izazivača realno spala na tri imena (oprosti mi Alberte Sosnowski - ali ti nisi taj), to su: David Haye, Aleksander Povjetkin i Nikolaj Valujev. No što to imaju Haye, Povjetkin i Valujev što nisu imali oni koji su već od braće gubili? Malo toga.

Eventualno kad bi se frankeštajnovski uspjelo iskombinirati, primjerice; veličina i masa Valujeva, brzina i okretnost Hayea i tehničko znanje Povjetkina, te od toga stvoriti nekog novog Ivana Dragu koji bi braći Kličko mogao poručiti: "I MUST BREAK YOU". Eh, takve su priče rijetke i na filmu.

Vitalij i Vladimir Kličko, što god njihovi objektivni i subjektivni kritičari mislili o njima, u povijesti će ostati zabilježeni kao veliki boksački šampioni našeg doba, i svaka im čast na tome.

Tomislav Kasun