Boksofist kolumna jedanaesta na Profightstoreu; o važnosti znanja i autoriteta, o problemu i nedostatku sponzora, i o rivalstvima kao temelju napretka i uspjeha.

Bačurinova škola boksa

Dvije su glavne značajke u svakom sportu, od početka do kraja, to su: autoritet i znanje. Autoritet je nešto što se često pokušava dobiti na silu, na galamu, na pritisak, a tako se samo dobije kontraefekt. Autoritet se stvara dugoročno, teško se gradi, ali jednom kad se izgradi teško se izgubi. Znanje slično kao i autoritet, stvara se godinama, čovjek nikad ne prestaje s učenjem i napredovanjem. Kaže se da čovjek koji prestane učiti, prestaje i živjeti.

Ivica Bačurin u svojem gradu, u Velikoj Gorici otvara školu boksa. Bačurin je boks ušao uz oca još u djetinjstvu, kroz karijeru kročio je raznim stazama na svom boksačkom putu, učio i radio s mnogima, skupljao iskustva. Dijelio je ring s istinskim velikanima svjetskoga boksa, i kao amater i kao profesionalac. Boksao je na najvećim priredbama s desetak svjetskih prvaka, s nekima na vrhuncu, s nekima u padu, a s nekima na putu prema gore. Bilo je tu i poraza i pobjeda, kao i u svakoj karijeri, ali Ivica je kroz godine marljivo skupljao znanja i gradio reputaciju. Danas, u zrelim tridesetim godinama kao iskusan boksač, kao suprug i otac, možda je najbolji primjer kombinacije znanja i autoriteta za svakoga klinca ili klinku koji žele učiti boks kao sport, kao igru.

Daruvarac i sponzorstva

Daruvarac. Samo spominjanje nadimka tog nekoga lika-nasilnika izaziva odbojnost. Nerijetko je slična reakcija ljudi iz biznisa ili drugih struktura potencijalnih sponzora-ulagača kad im spomenete da bi mogli nešto investirati i u boks. Iako Daruvarac s boksom kao sportom nikakve veze nema. Borilački sport, boks i drugi, kod nas su u glavama ljudi nekako povezani s nasiljem i nasilnicima. Percepcija javnosti je takva i takvo se etiketiranje lako prima, pogotovo u ovo doba u kojem, bez kriterija i etike, besprizorni mediji i društvene mreže putem umobolnih naslova i sadržaja kreiraju sliku u javnosti. Najlakše je tu sad kriviti medije, problem definitivno postoji, ali umjesto kopanja po uzrocima, treba gledati unaprijed, nuditi alternative. I tu se opet vraćam na znanje i autoritet. Samo u Zagrebu znam za desetke liječnika, znanstvenika, poduzetnika koji su se zaljubili u boks, te ga treniraju s fanatizmom i željom kao da se spremaju na olimpijske igre. Isto tako oni koji znaju u čemu je bit vode djecu na boks i druge borilačke sportove, jer kao što sam pisao prethodno, borilački sport izgrađuje jake osobnosti, potencijalne lidere u zajednici, a ne nasilnike. Za razbijanje negativne stigme koja se u javnost veže uz boks, da se promijeni slika, da boks postane zanimljiv svakom ozbiljnom poslovnjaku, jer gledanost i interes je nedvojben, treba uključiti sve koji mogu pomoći, širiti pozitivna iskustva, pričati lijepe priče o sportu u kojem nakon meča "protivnici očekuju presudu zagrljeni" (M. Beneš).

Rivalstva

Već je ona "MMA liga" koja se dogodila prije pet-šest godina, najprije u West Gateu pa u Ciboni, iskoristila rivalstva kao temelj za pokretanje neviđenog interesa za sport i njihove turnire. Tu se borila npr. "Pula" protiv "Dubrovnika", pa "Trešnjevka" protiv "Dubrave", i tako su kroz lokalna i regionalna rivalstva, koja su kroz borce i njihove timove oko sebe počeli okupljati stotine navijača, uspješno izgradili brend. Sve je otišlo k vragu kad su krenuli u tzv. "europsku MMA ligu", jer izgubila se ta kvartovska, gradska ili regionalna identifikacija s borcima, a kvaliteta ionako nikad nije bila vrhunska, iako se iz te lige kasnije razvilo par izvrsnih boraca.

U hrvatskom boksu danas postoji Hrvatska boksačka liga, ali to je revijalno natjecanje koje seli iz mjesta u mjesto, a najveća mu je korist da se boksačima omogući što više mečeva. Tu priča i počinje i završava. Boksala se i Regionalna liga (BK Sesvete) i WSB liga (Croatian Knights), ali obje promašuju jednako kao što je promašila "europska MMA liga". Bit rivalstva je u emocijama, u identifikaciji sa svojima, ali i u identifikaciji sa suparnikom, koji mora biti jednako ili približno jednako dobar, ako ne i bolji.

Nekad,u bivšoj Jugi, boksale su se prave boksačke lige, praktički svakoga vikenda, ili doma ili gostovanja - Pula, Rijeka, Zagreb, Split, i klubovi iz drugih dijelova zemlje. Te lige iako je bilo vrhunskih boksača, nisu bile vrhunske, ali se u njima boksalo s ponosom i s emocijama, za svoj klub, za svoj grad, ili kvart, a to su navijači obožavali.

Pišem to, jer je boksačko Prvenstvo Zagreba kroz nekoliko mečeva uspjelo u meni, ali ne samo u meni, već u publici koja je došla, ponovo stvoriti tu emociju. Već se u mlađim kategorijama u nekoliko mečeva osjećao taj žar, to domaće rivalstvo koje motivira poput olimpijske medalje. Vrhunac je bio meč između Alena Babića i Tonija Filipija, dva vrhunska momka i dva vrhunska boksača, koji su vrlo blizu po kvaliteti, a dolaze iz dva "suparnička" klupska tabora. Kroz takva rivalstva se izgrađuju i boksači i emocije i identitet pripadnosti i klubu i sportu. Mečevi rivala o kojima se priča i prije i poslije njih, a gleda ih se bez treptaja, to je ono što vraća publiku i interes u dvorane. Samo takve priče s istinskim emocijama mogu dovesti i novac i sponzore. Hoćemo još!

Autor: T.Iss. - BOKSOFIST =  praktično filozofiranje o boksu direktno sa sofe, a može i s fotelje, eng. Boxing Couch = boksački kauč-analitičar. #boxing #boxingcoach #boxingcouch #couch #boxoffice #office #boksofis #boksofist #boks #bok #sofa #sofizam #sofist #fist #pfs #profightstore