Boksofist kolumna deseta na Profightstoreu širi se izvan boksačkih granica, nudi ideje i razmišljanja kako angažirati vrhunske sportaše poslije karijere a da to istovremeno bude na korist svima.

Sintagma "Lideri u zajednici" dolazi iz sociološke fenomenologije, a ostala mi je utisnuta iz intervjua s Markom Petrunićem, tada predsjednikom Hrvatskoga Street Workout saveza.

Uz to sam nedavno u medijima vidio sliku ročnika-sportaša kako polažu prisegu u Požegi, među njima je nekoliko majstora borilačkih sportova: Lovre Brečić, Iva Radoš i Kristina Tomić (taekwondo), Dominik Družeta (judo), Toni Filipi i Marko Milun (boks), Ivan Huklek i Ivan Lizatović (hrvanje) te Ivan Kvesić (karate).

Treća stvar koja zaokružuje motiv iz koje je nastao ovaj tekst je rasprava o mirovinama za koje zaslužni sportaši stječu ili bi trebali stjecati pravo osvajanjem svjetskih ili olimpijskih odličja.

Idem od ovog zadnjeg; programirana penzija najgluplja je stvar koju želiš ponuditi nekom tko sada ima 25 ili 30 godina. Zaslužena mirovina u Hrvatskoj, zemlji čiji je mirovinski sustav uzor i primjer kako nešto ne treba funkcionirati, a koja će biti naplativa početno za 30-ak godina, u nekom imaginarnom iznosu, iz ove perspektive prije zvuči kao noćna mora nego san snova svakoga čovjeka i sportaša. Neki već zbog toga na vrhunske sportaše gledaju kao na uhljebe. Zbog mirovine koju bi jednoga dana trebali dobiti... 

A što da čovjek radi u međuvremenu, nakon sporta, od kraja karijere do ostvarenja prava na mirovinu? - "Dajte čovjeku ribu - nahranili ste ga za jedan dan. Naučite čovjeka loviti ribu - nahranili ste ga za cijeli život." (Kineska poslovica)

Bolje je rješenje omogućiti zaslužnom sportašu da sam zaradi svoju mirovinu, uz i nakon sportske karijere. Opcije su već poznate i postoje; vojska, policija, javni sustavi organizacija od obrazovanja i sporta nadalje, primjera ima u svijetu koliko hoćeš. Ključ je: ne davati fiktivna zaposlenja u virtualnim radnim jedinicama, već stvoriti model u kojem bi zaslužni sportaš bio koristan, u kojem bi dobio priliku za rad sukladno svojim znanjima, iskustvu i obrazovanju, unutar već postojećih sustava i organizacija.

Važno je unaprijed imati transparentne i jasne kriterije tko može ući u takav program, vrhunski rezultat je temeljni kriterij. Ali postoje i oni drugi, koje su ozljede, bolesti ili životni problemi udaljili od vrhunskih sportskih rezultata. Edukacije i/ili prekvalifikacije potrebne su i nekima od njih.

To može početi već za vrijeme aktivne sportske karijere, primjerice rad na pola ili na preraspoređenom radnom vremenu. Onima koji se pak ne vide u tim javnim sustavima, mogu se omogućiti prilagođene edukacije, sportske i izvansportske. Neki mogu postati učitelji i treneri, a neki mogu otići u sasvim drugim smjerovima. Svatko bi mogao zamrznuti status i prava u slučaju karijerno nužnog boravka u inozemstvu, ili izvan toga modela. Tko od sportaša želi svojim putem, neka potpiše izjavu o odricanju i sretno mu bilo.

Za izradu i razradu takvog modela od mene ima masa stručnijih i pozvanijih, neki u javnom sektoru za to deru dobru plaću, a uvijek ima konzultanata u privatnom sektoru koji znaju i mogu, copy-paste iz pametnijih zemalja od naše isto je opcija uz nužnu prilagodbu.

Postoje oni, koji misle da su uhljebi svi oni koji se na bilo koji način potpomažu i financiraju javnim novcem, sportaši ili ne sportaši. Tu je i ona negativna slika, nerijetko se na borilačke sportove gleda kao na baze kriminala i nasilja, što je krivo. Nasilnika i kriminalaca tamo ima jednako kao i u svakom drugom populacijskom segmentu. A onih izvrsnih i primjernih ima znatno više nego što ih ima u prosjeku.

Sport, pogotovo borilački i srodni sportovi; boks, hrvanje, slobodna borba, judo, taekwondo, karate, bjj/jj, kickboxing, savate, muay thai, power-lifting, street workout, te razne borilačke vještine; ne kreiraju uhljebe, već sasvim suprotno od toga.

Borilački sport stvara odlučne karaktere, čija posvećenost, disciplina i vještina mogu biti primjer ostalima. Vrhunski sportaši iz borilačkih sportova iskazuju jedinstveni potencijal da budu lideri u zajednici.

Primjera ima koliko hoćete. Ne trebam vam ja reći koji su to lideri, ljudi ih sami kao takve prepoznaju.

Mirko Cro Cop Filipović, i kad se bori u ringu, i kad spašava nesretne napuštene životinje, on je lider. Kad se on pojavi, onda Hrvatska stane, gleda i sluša. Kao što je to činila nekad za Matu Parlova - najvećeg od najvećih u sportu.

Sanda Čorak, bivša vrhunska judašica, danas vrhunska ekonomska stručnjakinja i znanstvenica, kao istinska liderica promiče svoj sport na svim razinama, projekt "judo u školama" je čudo. Sutra će možda sličnim putem krenuti sestre Barbara i Brigita Matić, koje rasturaju tatami jednako kao ispite na fakultetu elektronike, strojarstva i brodogradnje.

Pamti se Andrija Mijačika, prerano preminuli sportaš, bivši vrhunski taekwondo borac, jedan od glavnih pokretača Hrvatskog olimpijskog odbora i njegove afirmacije u svijetu. Moguće da će, danas mlade majke, sestre Ana i Lucija Zaninović, također postati takve liderice, potencijala sigurno imaju.

Željko Mavrović vodio je veliki ekološki poljoprivredni projekt ali i udrugu hrvatskih seljaka, i ljudi su ga slušali. Nažalost, završio je kako završava većina projekata u hrvatskoj poljoprivredi. Bivši hrvač Josip Čorak jednakim je žarom osvajao hrvačke medalje kao što je pomagao sportašima, afirmirao svoje hrvanje i svoju Liku.

Ili onaj "univerzalni čudak" Marin Vlahović za kojeg ne možeš sasvim precizirati što je; uspješan sportaš u više sportova, rušitelj Guinnessovih svjetskih rekorda, najbolji hrvatski istraživački novinar, ili prije svega - brižan otac i suprug.

Mogu nizati potencijalne lidere iz borilačkih sportova koliko god hoću, nema tako velikog teksta koji bi ih mogao obuhvatiti sve.

Političari i drugi donositelji odluka u našem društvu, na sve vrhunske sportaše gledaju isključivo kao virtualne likove, voštane figure ili kartonske postere, pored kojih je zgodno opaliti selfie iz osobnog interesa za promociju vlastite karijere. Moguće su svjesni vlastite inferiornosti u svakom pogledu u odnosu na sportaše čiji su rezultati mjerljivi i vrhunski na međunarodnoj razini.

A ti sportaši uz svoj sport, često paralelno grade još nekoliko životnih uloga i karijera. Jedni završavaju fakultete i postdiplomske studije, drugi ulaze u poduzetničke pothvate, treći kreću u trenerske vode. Vrhunski sportaši imaju mjesta u svakoj firmi, organizaciji, ustanovi, udruzi ili stranci, ne kao fikus, već kao integrirajući članovi čiji se rad i posao uvažava, bez obzira na funkciju.

Ponekad prepričavam priču koja je možda istinita, a možda i nije: "Gostovao na ovim prostorima jedan skandinavski znanstvenik koji je tvrdio da su ovdje u prosjeku ljudi jako inteligentni u odnosu na druge nacije, pogotovo u odnosu na Skandinavce, ali je stalno isticao: - Vaš je problem što, iako ste pametni, stalno birate najgore i najgluplje da vas vode, dok smo mi svjesni da nismo previše pametni, zato za vođe biramo najbolje i najpametnije među nama."

Je li stiglo vrijeme da se i mi ovdje "napravimo glupi" pa da za važna mjesta i pozicije u društvu počnemo uzimati one koji zaslužuju biti lideri u zajednici, one koji su dokazali da mogu pobjeđivati, a to su vrhunski sportaši.

Autor: T.Iss. - BOKSOFIST = praktično filozofiranje o boksu direktno sa sofe, a može i s fotelje, eng. Boxing Couch 
#boxing #boxingcouch #boksofist #boks #profightstore #pfs #cro_judo #hbs #hks #karate #taekwondo #hts #kickboxing #hkbs #hrvanje #hhs #judo #hjs #mma #bjj #savate #muaythai #powerlifting #streetworkout