Prošlo je nekoliko dana od posljednjeg državnog prvenstva u Tajlandskom boksu ali gorak okus koji je ostao ne prolazi tako brzo. Nekih službenih izvještaja sa prvenstva nema nigdje na vidiku što i nije čudno s obzirom da je na državnom prvenstvu seniora i seniorki te juniora i juniorki održano nekih desetak borbi. Točnije, jedanaest. Jedanaest borbi u sportu u kojem postoji 14 muških kategorija i 11 ženskih, dakle sveukupno u juniorima i seniorima 50 kategorija. Sport koji je naoko brutalan ali u svojoj srži jednako plemenit, uzbudljiv i prekrasan spao je tako na jako niske grane u Hrvatskoj.
Dok susjedna Slovenija ima svoju ligu mi smo na pravom putu da nam prvenstvo bude održano samo na papiru. Bilo je jako tužno gledati nekolicinu entuzijastičnih thai trenera ali i njihovih boraca koji su praktički trenirali nizašto. Osim izvrsnog Mihovila Čuzića malo tko se oznojio taj dan. Na razočaranim licima pravih boraca jasno se vidjelo nezadovoljstvo načinom na koji su se osvajale medalje. Zašto na prvenstvima nema više nekih odličnih klubova kao što je Holy Spirit ili Pit 119 iz Karlovca, klubova koju su radili pravi izvorni thai, a ne nekakve spojeve kickboxinga, tae kwon do-a ili čega već s ponekim koljenom. Ovakva natjecanje definitivno nije način na koji ćemo ozbiljno konkurirati na međunarodnim natjecanjima jer, uz dužno poštovanje curama koje ostvaruju vrhunske rezultate proteklih godina, medalje u brojnijoj i objektivno težoj muškoj konkurenciji su ipak nešto slađe.
I savez i čelnici klubova trebali bi se dobro zamisliti što se to dogodilo u nedjelju jer dobili smo brojne papirnate prvake (od kojih će neki sutra na teret poreznih obveznika primati stipendije koje nisu zaslužili) koji će se pamtiti kao prvaci bez obzira kako su postali prvaci, ali smo izgubili ono najvažnije- svoj sport. Ovo što je bilo u nedjelju se može svakako nazvati, ali sigurno nije dostojno naziva državnog prvenstva u tajlandskom boksu.