Pošto na omiljenoj temi ima više praznih postova nego punih (doduše, nije da tako nije bilo ni kroz njenu povijest), otvorio bi jednu temu standardnu za rasprave muškog roda.
Od 80-ih naovamo, gledao sam strašne igrače. Gledao sam ponešto na snimkama i one prije njih. Ajmo nekako povijesno.
Di Stefano, Puskas i cijela stara garda mi ne ulaza u konkurenciju. Taj nogomet je bio bitno drugačiji od današnjeg. Vjerovatno je da bi i u današnjim okolnostima navedeni bili uspješni igrači, to su bili majstori bez ikakve dileme, ali, ne mogu uspoređivati brzinu kojom su se stvari odvijale onda na terenu sa današnjom brzinom, neuporedivo je fizički zahtjevnija igra danas, taktika je potpuno drugačija, i defanzivno i ofenzivno.
Recimo da je Pele prvi koji ulazi u konkurenciju. On bi i danas bio među najboljima, bez ikakve dileme. Strašan igrač, odlična kontrola lopte, jak u svim tehničkim segmentima, fizički moćan. Međutim, treba reći da je igrao u strašnim ekipama. Kao 17-godišnjak je zablistao u reprezentaciji u kojoj su igrali Vava, Garincha, Didi, braća Zagalo, ista ta ekipa je i praktički bez njega (ozljeda) lagano uzela svjetsko prvenstvo 1962. U Engleskoj 1966, kad nije imao takvu ekipu, Brazil je ispao, tu se vidjelo da se Pelea ipak može pritisnuti na terenu, doduše, uz velike napora, ali svjednu nije izgledao tako neprikosnoven kao što se činilo. 1970, kad su u reprezentaciju ušli mnogi talentirani igrači, prije svih fenomenalni Rivelinho i Jairzinho, Pele je opet zablistao. I u Santosu je imao jaku momčad, takvih momčadi nikad nakon toga nije bilo u Južnoj Americi, jasno, radi toga što igrače razvuku bogatiji evropski klubovi.
Od igrača njegove ere, jedini konkurent mu je bio fenomenalni dribler Eusebio, koji je sa Benfikom prekinuo Realovu dominaciju u Evropi, i bio odličan u prosječnoj reprezentaciji Portugala, ipak opći dojam je da nije bio Peleova dimenzija, nije bio tako kompletan igrač, sa tako dobrim razumijevanjem igre. Nekako u to vrijeme, pojavio se i Manchesterov nestaško George Best, fenomenalno desno krilo, vjerovatno najbolji igrač koji se ikad pojavio na otoku (i naravno, nije Englez :)2 ), koji je golove zabijao i namještao sa neviđenom lakoćom, ali, nažalost, njegova ozbiljna karijera nije dugo potrajala, jer je čovjek počeo uživati u ženama i piću puno više nego u nogometu.
I nekako odma iza njih, pojavio se igrač kojeg ozbiljno treba uzeti u obzir kad se govori o najboljem igraču svih vremena. Johan Cruyff, koji je to igrač bio.... izvanredna tehnika, agresivnost, pregled igre, dribling, šut- sve što nogometaš mora znati, Cruyff je doktorirao. Kao igrač, nije imao ni jednu slabu točku u svojoj tehničkoj i tjelesnoj pripremljenosti, a u većini njih je bio daleko najbolji u svom vremenu. treba reći da Cruyff nije na veliku scenu došao kao bogom dan talent, kao, npr. Pele ili Maradona, njemu je trebalo dosta više rada da se razvije u svjetskog igrača broj 1.
Ali, čovjek je radio i radio, i to u najboljoj ekipi svog vremena, i moguće da bi ga njegov rad odveo još dalje, da se nije desio problem u njegovoj glavi. Kako je Cruyff napredovao kao igrač, i postao neupitno najbolji u svom vremenu, do izražaja je došla njegova narcisoidna, egocentrična, i svadljiva narav. Ta narav ga je vjerovatno i gonila naprijed, ali, ipak do, po meni, preranog limita.
I iz tog razloga, povjest će iz 70-ih kao pobjednika pamtiti Beckenbaura, koji Cruyffu, u pogledu tjelesnih, pa čak i tehničkih mogućnosti, nije ni do koljena. "Keiser" je, pak, imao upravo ono što je Cruyffu nedostajalo, a to je izuzetna psihička stabilnost. Kad je kao 45-godišnji izbornik vodio Njemačku do naslova svjetskog prvaka, na treninzima je igrao ševu sa svojim igračima, profesionalcima na vrhuncu mogućnosti. Jedini čovjek kojem nikad niko nije uzeo loptu je bio upravo on.
Poslje, njega, Kempes je igrao sjajno, na doduše namještenom prvenstvu '78, ali, nije napravio ništa osim toga, a Zico i Platini su bili prave "desetke", sjajni igrači, ali, ne mogu se uspoređivati ni sa Pelom, ni sa Cruyffom. Da su bili ta klasa, neko bi od njih uzeo Mondijal, obzirom na ekipe u kojima su igrali.
Iza njih, na scenu je stupio čovjek kojeg su prozvali "malim zelenim", svi su ostali zatečeni kad su vidjeli šta momak radi sa loptom, činilo se kao da je rođen sa njom. Sad ću probati reći zašto je Diego Maradona za mene najbolji igrač svih vremena. On nije bio igrač, on je bio čarobnjak. Premda su ga svi vidjeli kao najveću nadu svjetskog nogometa, u početku profesionalne karijere, u Argentini i Barceloni mu nije baš tako išlo. Razlog je u tome što većina igrača disciplinirano sluša trenera, drži se nekog plana, i rezultat toga je da ih protivnik može iznenaditi, nadigrati.
Nije on mogao postati najbolji u Barceloni, znala se tu hijerarhija- predsjednik- navijači-trener-kapiten. Trebalo mu je nešto manje, nešto gdje će on biti na vrhu piramide. Kad je došao u Napoli, znao je da je to njegovo mjesto- ista sirotinja kao i kod kuće u Argentini, i ista očekivanja, možda i još veća.
Onog momenta kad je Diego postao neprikosnoven u Napoliju i Argentini, neovisno o tome što se dešavalo na terenu, više nije bio bitan ni trener, ni plan, ni protivnik. Bio je bitan samo On. Da stavimo bilo kojeg igrača koji je ikad igrao nogomet u onu Argentinu, ili onaj Napoli (gotovo drugorazredne ekipe), umjesto njega, nema šanse da bi osvojili Mundijal, odnosno Serie A, tada daleko najjaču ligu svijeta. 1990 je već bio priličan narkoman, koji slabo i nikako ne trenira, vidjelo se da nema više onu moć u nogama kao nekada. Ali, tad se moglo vidjeti da njegova glavna moć zapravo i nije u nogama. Uzeo je drugi scudeto sa Napolijem, u konkurenciji jedne od najjačih klupskih ekipa svih vremena, Milana sa Van Bastenom i još dva
tulipana, Intera sa Mathausom, Bremeom, Klinsmanom, više nego dobre Rome, Juventusa. Ugurao je prosječnu Argentinu u finale, gdje su pokradeni.
Maradona nije bio samo čarobnjak sa loptom, on je, kao niko prije njega, osjećao i loptu, i sve ostale sudionike na terenu. Mogao je bilo koga prevesti žednog preko vode, i kad bi ga markirali, što su često radili, on bi to iskoristio da navuče što više protivničke pažnje na sebe, i fenomenalnim pasom pronašao nekoga na drugoj strani, kojem je obično samo trebalo dodirnuti loptu da uđe u gol. A kad ga ne bi markirali, odradio bi sve sam.
On je bio jebeno inteligentan frajer, i imao je nevjerovatnu želju za pobjedom, i njegov možda i najveći uspjeh karijere što je prilično uspješno, prikrivao te obe činjenice. Svi su znali koliko je dobar igrač, a on je svejedno toliko puta postigao da ga podcijene i protivnički igrači i treneri, i na kraju bi se radovao. Da ne govorim kako je bilo gledati njegove suigrače kad igraju sa njim, i kad igraju bez njega, kao da je imao čarobni štapić, i uvjerio ih da su zaista svi redom najbolji na svijetu. Kakav vrhunski manipulator i prevarant, to nogometni svijet više nikad neće vidjeti.
Problem je, jasno, što je prevario i samog sebe, ali, eno, ustao je iz mrtvačke postelje, svi su govorili da je gotov, a on je prevario i Smrt, i eno ga, i dan danas zaigra mali balun na nekom veteranskom okupljanju, i jasno, i danas je, u toj konkurenciji, najbolji.
Kad njega istaknem današnjoj omladini, oni, kažu "bio je drugi nogomet, ne bi on bio tako dobar danas". Ja kažem, kurac ne bi. Prva stvar, on je bio toliko dobar da je sve što je radio, radio taman koliko mu treba da bude najbolji, odnosno, da njegove ekipe uzimaju trofeje. Rijetko kad bi on dobio utakmicu sa tri i više razlike, puno češće je to bilo taman koliko treba. Danas bi morao više trenirati, i neka niko ne misli da on to ne bi radio. Dalje, današnje vedete svjetskog nogometa su neuporedivo više zaštićene nego što je on bio. Tukli su ga ko magarca u tuđem vrtu. Da ga danas tuku, na njemu bi bila barem dva crvena svaku utakmicu. Ali, bio je nepoderiv, rođeni fajter i pobjednik.
On je praktično u rangu Alija, jedan od nevjerovatnih, koji su demonstrirali da je, kad dva protivnika, pojedinca ili ekipe, stanu jedni drugima na crtu, daleko najvažnija stvar šta je u glavi. On je tu bio nevjerovatan. Prije utakmice, cijeli psihički teret teret, sva očekivanja, sve kamere, sve je na njemu. I on je nosio taj teret bez problema, zapravo, hranio se njime. Njegovi igrači su mogli uvijek rasterećeno ući u važnu utakmicu, jer je sve na njemu, a on bi vremenom, kroz progres meča, uspio prebaciti breme psihičkog tereta na protivničke igrače, natjerati ih da posumnjaju u svoju pobjedu.
Gledam nedavno ovaj današnji Napoli sa Cavanijem, i kažem mlađem frendu, evo, onaj Diego da danas dođe u ovaj Napoli, bili bi prvaci Evrope. Mali ne vjeruje. Kaže da Messi bolje prolazi protivničke igrače od njega. Ja mu kažem da je bolje prolazio protivničke igrače još i Cruyff, a o pravom Ronaldu da ne govorim, taj je gledano po onome šta je mogao sa nogama, daleko najveći talenat koji je uzeo loptu u noge.
Doduše, dokle god ima ljudi koji misle da je za nogometaša najvažnije šta mogu sa nogama, bit će i ljudi koji tvrde da Diego Maradona nije najbolji nogometaš što ga je svijet, čak i Argentina, ikad imala. Nogomet je ipak sport za mase.
Zna se ko su najveće svjetske nogometne nacije: Brazilci, Talijani, Švabe, vole za sebe reć to i Englezi... e, pa, on ih je u svojim danima sve u crno zavio.
Ne vjerujem da ću ikad više gledati takvog igrača, čovjeka koji je imao moć da od prosječnih suigrača napravi vrhunske, a da protivničke vrhunske igrače napravi prosječnima. Čarobnjak.