Dobar intervju. Slažem se da je Šobot, u vremenu u kojem je nastupao, tehnički nije bio na nivou glavne konkurencije. Čovjek je imao čuku, imao je volju, i da se razumijemo, iza sebe je imao ljude koji su ga gurali. I kao što je i sam spomenuo u ovom tekstu, gurali su ga prebrzo, i stvarno mi je žao što je to tako završilo, makar je ta ozljeda došla u onom periodu kad je već bio potpuno daleko od nekakvog contendera, i kad je praktično ulazio u ring samo da dobije neki dinar.
Nije bio baš takav manijak kao Beneš, koji bi od starta krenuo va bank, i za kojeg je pravo čudo da glavu nije ostavio u nekom ringu, ali bio mu je bliže nego svi ostali naši boksači koje sam gledao nakon rata.
Inače, u svojim amaterskim danima, Šobot je svojom čvrstinom i ritmom tukao Matasa i Božića, ljude koji su u profi svijetu mogli ostaviti i veći trag od njega. Matas je čovjek koji dosta kuži boks, a Stjepan Božić mi je, gledano nekakav suhi talent, vjerovatno naš najtalentiraniji boksač, da je bilo glavu od Matasa stavit na tijelo Božića, bio bi to pravi šampion...
A što se Mavrovića tiče, on je najveći od vremena Parlova, za mene osobno, barem njegova klasa. Lewis je najveći teškaš nakon nevjerovatnih Tysonovih godina dominacije, i kad on, koji je prošao prave ratove u ringu, sa velikim boksačima, kaže da mu je to bio najteži meč u karijeri, to priznanje dosta vrijedi.
Makar Mavrović nije imao neke idealne predispozicije za vrhunskog teškaša, izuzetnom voljom, posvećenošću i ozbiljnošću doveo je sebe na nivo vrhunskog profesionalca, i mislim da niko od ostalih naših boksača nije doveo sebe čak ni blizu tog nivoa.
Moje mišljenje o Leu Pijetraju je sljedeće: rezultati sve govore, niko u Hrvatskoj nije tako ozbiljno ušao u rad sa boksačima, i niko nije dao toliko sebe u to.
Napravit dobrog boksača može samo dobar trener, napravit dobrog teškaša može samo jako dobar trener. Teškaši prestanu bit gladni puno prije od manjih boksača, veći ljudi lakše nahrane ego od onih manjih.
Mislim da je njegov problem što nije još pronašao adekvatnu financijsku konstrukciju, adekvatan način na koji može ugraditi sebe u konačnu cijenu vrhunskog profesionalca, i zato i on žuri. Da radim to što on radi, i da mi boksač u ringu kolabrira kao što se to njemu desilo sa Preskarom, mislim da ne bi imao želuca nastaviti sa tim, barem ne na takav način.
Pro boks je jako zajebana stvar, ljudi koji vode cijelo kolo i boksače su u principu jako zajebani igrači, svako brani svoje interese i rukama i nogama, i menadžeri određuju stvari barem koliko i sami boksači, zapravo, i više, a tako nije od jučer.
Uvijek se nađe talentiranih mladića, ali, problem kod boksa je što većina publike ne razumije previše boks, i hoće sve i odmah, a to je u boksu gotovo nemoguće.
Jer, recimo, posve je jasno da se jedan Tyson rodi svakih 5,6 godina, a možda svakih 50, 60, naleti na jednog D' Amata. Takvome talentu, vođenom na takav način, recimo, ne treba nikakva velika menadžerija, ali, kažem, to je rijetkost velika. U komunizmu je bilo lakše, država stane iza borca, ima sve osigurano dok je olimpijac, ima sve moguće uvjete, i onda on u profiće ode praktično kao gotov igrač, godina, dvije, i spreman je za napad na naslov. Tako je bilo sa Parlovom, sa Slobodanom Kačarom...
Edited by user
2012-09-02T15:19:18Z
|
Reason: Not specified