Black Arrow, meni je statistika koju si naveo dobro poznata. Ali, to je statistika. Kako ono:statisika je kao bikini, dosta pokazuje, ali ništa ne otkriva. Naravno da Mirko ima više mečeva, i više pobjeda u K-1 i MMA, nego Branko. A ima i jedan realan razlog za to. Branko je u K-1 debitirao sa punih 39 godina (ne sa 38 kako sam napisao), a u MMA borbama u Japanu, koje su prilično nebitan dio njegove karijere, debitirao je sa 44 godine. Mirko je u K-1 debitirao sa 22 godine, u MMA sa 27 godina.
Branko je dva puta nokautirao Hoosta, vjerovatno najboljeg K-1 borca svih vremena, koji je tri puta zaustavio Mirka.
Ali i ovo što ja navodim su takođe brojke, opet neka statistika.
Ono što Branka u mojim očima čini legendom, a Mirka ne, je način na koji se borio. Izuzetno hrabro, uvijek iz svega srca. Znao je primati udarce, ići dalje i bio je u stanju pobjediti boljeg od sebe. Tukao je Hoosta, koji je od njega bio puno kompletniji borac, trpio je njegove udarce, i rušio ga nakon toga. Mirko se po svojim mogućnostima komotno mogao mjeriti sa Hoostom, pa je svejedno uvijek bio zaustavljen protiv njega. Mirko nikad nije dobio boljeg, kompletnijeg borca od sebe. Da mu se nije desio Pat Barry, komotno bi se moglo reći da u cijeloj karijeri nikad nije okrenuo meč kojeg je gubio, za razliku od Branka. Inače, Barry je protiv Konga prokockao i veću prednost, jednostavno, takav je borac, fali mu dosta toga.
Inače, osobno mislim da Branko ima još težu narav i nezgodniji karakter od Mirka. Dosta prijek čovjek. Ali u ringu je dao sve što je mogao. Mirko nije, vjerujem da smo toga smo svi svjesni.
Ali, opet, svako ima svoje kriterije. Nekome će biti legenda Mirko, koji je brzinom, eksplozivnošću i tehnikom bio za klasu moćniji borac od Branka, koji je, kako je vremenom nabacivao kile, djelovao sve nezgrapnije.
Ako bi gledali borbu samo kroz pokrete i poteze dva borca, Mirko je definitivno veći borac od Branka Cikatića. Ja je ne gledam samo tako. Mentalna snaga i želja za pobjedom su odlike najvećih šampiona. Npr., od Alija je bilo i tehnički boljih i fizički moćnijih teškaša. Ali, on je bio i ostao najveći jer je uvijek gurao naprijed, nikad nije gledao dolje, odbijao je mogućnost poraza više od svih ostalih.
Naravno, takvi borci obično i plate veću cijenu svoje upornosti. Platio je Ali, platio je Cikatić, platio je Mavrović, još jedan vanserijski hrvatski sportaš. Ali, da ih danas pitate, bi li to sve ponovili, budite sigurni da bi vam odgovorili potvrdno. To je ratnički duh, kojeg Japanci tako puno cijene, a i za mene je kriterij broj 1 po kojem nekog cijeniš ili ne.
Nemam namjeru omalovažat Mirkovu hrabrost. Nema kukavica na nivou na kojem se on borio, sve su to hrabri ljudi. Ali, da bi neko bio legenda u mojim očima, mora pokazati više istrajnosti, upornosti i samoprijegora nego je on pokazao. U borbi, kao i u životu, uvijek možeš kalkulirati do jedne točke, kad taj trenutak dođe, moraš punom snagom naprijed, ili te nema. Mirko za mene nije postao legenda, jer je uporno odbijao priznati postojanje te točke, uvijek je umjesto toga pronalazio mogućnost za nove kalkulacije.
Toliko, ne bi više o ovoj temi.