Ne tako davno Lennox Lewis zaradio je tridesetak milijuna dolara za samo 23 minute borbe protiv Mikea Tysona
Današnji teškaši šampioni boksaju za 80 posto manje iznose, a “gaže” od deset milijuna dolara u teškoj su kategoriji u 21. stoljeću prava rijetkost.
Jednostavno bi bilo zaključiti da je profesionalni boks odavno zaglibio u recesiju da nije Oscara De La Hoye, Floyda Mayweathera, Rickyja Hattona i ostalih šampiona iz lakših kategorija u čije se džepove i danas slijevaju višemilijunski iznosi za jednovečernji posao. Očito je, dakle, da interes za vrhunskim boksom ne jenjava, odnosno da je opaka boljka zahvatila samo najtežu kategoriju, i to ponajprije na američkom i engleskom tlu.
Statistika otkriva da su od početka 2005. godine u međunarodnim ringovima održane 34 borbe za svjetske naslove u teškoj kategoriji prema četiri cijenjene verzije (WBC, WBA, WBO i IBF) te da ih je čak 19 održano izvan SAD-a, uglavnom u kontinentalnoj Europi. Osim toga, u posljednjih 12 mjeseci u američkim se ringovima uopće nije boksalo za svjetske naslove u najatraktivnijoj skupini.
Kako je moguće da su stoljetne boksačke meke Las Vegas i newyorški Madison Square Garden ustupili mjesto mannheimskoj SAP Areni ili berlinskoj Max-Schmeling-Halle?
Najezda nekarizmatičnih boksača “sovjetske škole”, koji su se posljednjih godina izmjenjivali na svjetskom tronu, svakako je potaknula selidbu teškaškog težišta preko Atlantika, no Europljani su i tijekom devedesetih (Lennox Lewis, Frank Bruno, Herbie Hide, Axel Schulz, Henry Akinwande) imali aktivnu ulogu među “stokilašima”, a opet se za titule mahom boksalo u Americi.
Problem prije treba tražiti u recesiji talenata među američkim teškašima, neravnopravnim i nimalo intrigantnim borbama poput one nedavne između Vladimira Klička i Hasima Rahmana što ih uporno forsiraju europski promotori, te slabo prepoznatljivim licima iz ruskih stepa (izuzevši Nikolaja Valujeva) koja grabe k titulama.
Amerika već godinama traži Holyfieldova i Tysonova nasljednika, a činjenica da 47-godišnji Evander još ne razmišlja o mirovini govori da ga još nije pronašla. U nedostatku domaćih zvijezda, moćne i bogate američke televizije rado će svojim gledateljima ponuditi i vrhunsku predstavu uvoznih teškaša, ali borbe smišljene tako da izazivač ni na koji način ne naudi prvaku (a koje su specijalnost Klaus-Petera Kohla i Wilfrieda Sauerlanda) nisu dobra promocija profesionalnog boksa i globalno mu samo štete.
Upitno je koliko će popularnosti i kvaliteti plemenite vještine pripomoći forsiranje uglavnom bezličnih i nekomunikativnih teškaša s europskog Istoka (Sultan Ibragimov, Taras Bidenko, Aleksandar Dimitrenko, Denis Bojcov, Denis Bahtov, Vladimir Virčis, Aleks Mazikin) koji nestaju podjednako brzo kako dolaze.
Naravno, izostanak Amerikanaca netko je ipak morao nadoknaditi, ali teška kategorija neće ozdraviti bez megazvijezda s druge strane Atlantika.
http://www.jutarnji.hr/s.../art-2009,3,4,,154433.jl
pfs-prevarantske frustrirane seljačine
- dr jupidu