Daklem... :)19
Danas ja fino otrčim svoje u jednom parku, sjednem nazad u auto i malo kopkam po mobitelu da pronađem neku pjesmu koju ću si pustiti nakon što krenem...
kadli...
odjednom se do mene s lijeve strane stvori neki crni auto, s pomalo zatamnjenim staklima, i neka dva tipa unutra... ozbiljnog pogleda... mislim da je jedan nosio i sunčane cvike. Gledaju prema meni. Mahnem im da neću izlaziti još s autom... jer mislio sam da se žele parkirati.
No, oni se ne miču. Sjede i dalje unutra, blokiravši cestu... i nakon nekog vremena izađu. Nisu izgledali ko neke siledžije, ali su definitivno izgledali ko nekakvi opasni tipovi. Koliko se mogu sjetiti, pretežna odjeća im je bila crno. Jedan se sasvim polagano i sporo uputi prema mom autu... dok je drugi također izašao, i gledao prema nama.
To je točka kad doista nisam znao šta ni kako. Adrenalin mi je udrio u glavu, jer nisam znao uopće o čemu se radi... ko su oni, šta žele, koliko su opasni??
Sve vježbe opuštanja i ovladavanja ki-jem, koje sam radio na treninzima aikida, te vještine koje sam naučio trenirajući BJJ (i koje su dovoljne za savladati 90% ljudi na ulici, ukoliko su goloruki i sami), u tom su trenutku bile "za kurac"... adrenalin me opeglao samo tako!
U trenu mi se u glavi stvorilo nekoliko scenarija... najgori scenarij mi je bio da su to oni tipovi koji su inače luđaci i koji ubijaju u prometu ukoliko im trubneš ispred njih... toliko kratak fitilj imaju, i patološku osobnost. Pomislio sam da im se nije svidjela moja gesta rukom da ne mislim izaći s parkinga. Znam da su takvi tipovi rijetki, ali ipak postoje. U srazu s njima, nikakva borilačka vještina niti mišićna masa ne pomaže. Oni su "ludi", upucat će vas bez iti jedne riječi upozorenja, bez iti jednog osjećaja krivice. Nijedan martial-artist se ne može obraniti ukoliko ima tu nesreću da naiđe na takvog tipa. Nitko se ne može obraniti od metka, koliko god bio dobar.
Nakon nekog vremena, tip pokaže značku da je policajac u civilu, i da me želi legitimirati. Uhhh.... kao da mi je netko skinuo 100 kila s ramena. Nevjerojatno, ali bio sam tako sretan što su to 2 policajca, iako je sama legitimacija ipak neugodan proces... uvijek se osjećaš da si nešto "skrivio", iako zapravo nisi.
Kad su vidjeli da nikad nisam bio kažnjavan, i da sam završio faks, odmah su završili s legitimiranjem, ispričali se za smetnju i krenili dalje......
Ja sam naravno cijeli ostatak dana proveo ljut na sebe, što sam se pomalo bio "usrao" i osjetio adrenalin, iako nisam morao.... Ljut sam bio na sebe stoga što toliko dugo vježbam da budem miran u sebi ako iskrsne neka konfliktna situacija, a sad je to sve bilo palo u vodu.
pa me zanima: da li vi mislite da je moja reakcija bila pretjerana, i da li bi i vi imali iste osjećaje na mom mjestu??
thanx!